WASHINGTON POST O MOGUĆOJ INTERVENCIJI U JUGOSLAVIJI

WASHINGTON, 22. svibnja (Hina) - Ugledni američki dnevnik "Washington Post" (Vošington Poust) objavljuje iz pera Stephena S.Rosenfelda (Stiven Roznfeld) članak pod naslovom "Prema intervenciji u Jugoslaviji". Tekst članka prenosimo u cijelosti. "Washingtonom kruži nova ideja o upotrebi sile protiv Srbije, kako bi se zaustavio njezin ekspanizionizam na tlu bivše Jugoslavije. Sklonost tome primjećuje se u javnim raspravama, ali još uvijek ne i u službenim stajalištima. Riječ je o ideji čije vrijeme možda dolazi, iako je upitno može li ona biti ostvarena dovoljno brzo da pomogne onima koji su na sve dužem popisu srpskih žrtava. Svatko je šokiran zbog toga što Europa oklijeva, dok Slobodan Milošević - srbijanski Sadam Husein - maršira. Opći je zaključak da Europa još nije dovoljno zrela, da je nesposobna djelovati čak kada se agresija i tragedija odvijaju ne pred njenim vratima, već u njezinoj vlastitoj kući. No, dok se time potvrđuje određena stara američka prosudba Europe, postavlja se istodobno pred Ameriku pitanje kojim se tek sada počinjemo baviti. Trebaju li SAD pokazati barem nešto od onakvog vodstva kakvo su ispoljile u Perzijskom zaljevu i trebaju li one, zajedno s Europom ili s Ujedinjenim narodima, koncipirati vojno rješenje, ili barem pridodati vojnu dimenziju međunarodnom pritisku? Tipična je lekcija što je Amerikanci izvlače iz vanjsko-političkih neuspjeha - da ih ne ponavljaju, i u tom kontekstu obično se povlači analogija s Vijetnamom. Intervencija u Jugoslaviji, rekao je ovih dana jedan neimenovani viši dužnosnik, bila bi "slična ulasku u neprohodnu močvaru". Svakako, potrebno je zapitati se ne krije li se u misiji razrješavanja etničkog sukoba i sama srž definiranja tog izraza. Oblik intervencije koji bi imao najviše smisla, a podrazumijevao bi angažiranje što je moguće manje ljudskog potencijala, upotrebu najsuvremenijih tehničkih sredstava, što je moguće manje žrtava, i bio bi utemeljen na međunarodnoj podršci i zaodjenut u ruho mirovnog plana - upravo je sušta suprotnost ulasku u neprohodnu močvaru. Zračni "kišobran" što bi ga osigurao NATO-pakt ili Ujedinjeni narodi, a koji bi pokrivao nezaštićene civile izložene srbijanskim zračnim napadima, povezan s diplomatskom inicijativom za zaštitu prava srpske manjine i drugih manjina koje žive izvan matičnih zemalja - to je sada na dnevnom redu. No, je li to i politički ostvarivo? Čak i oni koji su najviše zgranuti spektaklom međunarodne pasivnosti usprkos smrti i progonima, prihvaćaju da je američka javnost jedva za to pripremljena, a da američki političari takvu mogućnost spominju samo uz određeni rizik. Problem je u tome što se Jugoslavija "izvukla" iz američkog konsenzusa glede intervencije. Taj konsenzus ograničava intervencije na one okolnosti u kojima je njihov rezultat, pod pretpostavkom da je ostvariv, važan za SAD. Mogli bismo raspravljati o tome da li neki određeni sklop okolnosti zadovoljava "test nacionalnih interesa", no, o samoj valjanosti testa raspravljati se ne može. Što se Jugoslavije tiče, samo će malo Amerikanaca tvrditi, da bi rezultat bio dovoljno važan za nacionalne interese, da bi opravdao ugrožavanje života američkih vojnika. Nema tu nikakvog Sovjetskog Saveza, nema nikakve strateške nagrade, nema nafte itd. Umjesto toga, kaže se samo kako je ono što se tamo dešava strašno i kako bi moglo imati destabilizirajuće učinke. Sve je to istina, no zvuči jeftino. Nije lako, niti bi trebalo biti, da odbacimo teško izvojevani test nacionalnih interesa za vojne intervencije. Osim toga postoji pritajena i vjerojatno opravdana sumnja u javnosti da bi američka, odnosno međunarodna akcija u Jugoslaviji, mogla postati presedan. Sada, kada hladni rat blijedi u sjećanju, mogu se pojaviti situacije u kojima bi neki lokalni vođa dižući etničku zastavu pokušao opravdati upotrebu sile u presizanju preko međunarodne granice ili bacanju svojeg naroda u bijedu. Otuda i želja da se bude oprezan pri postavljanju vojnog vozila na dugu cestu punu rupa što vodi prema suosjećanju s narodima koji pate. Upravo zbog toga, zbog suosjećanja, ja sam spreman za intervenciju u Jugoslaviji. Nitko, međutim, ne bi mogao tvrditi da su Europljani i Amerikanci iscrpili sva druga sredstava da zaustave srbijansku agresiju. Prekid diplomatskih odnosa, stezanje omče embarga, zaštita agencija koje dijele humanitarnu pomoć u pogođenim zemljama - te i druge mjere tek treba poduzeti, čak ako se pitanje vojne intervencije i zaoštri. SAD podržavaju mirovne operacije UN u prilikama u kojima je prekid vatre već ostvaren, no one se suzdržavaju od podržavanja ideje o stvaranju stalnih interventnih snaga Ujedinjenih naroda koje bi, a to je nešto sasvim drugo, bile na raspoloženju Vijeću sigurnosti da ih angažira tamo gdje neprijateljstva još traju. Razlog toj suzdržanosti treba tražiti u želji da se očuva američka sloboda akcije. No, rezultat je da se Ujedinjenim narodima oduzima jedno potencijalno vrijedno oruđe kakvo bi moglo biti upotrijebljeno upravo u sadašnjim mutnim okolnostima u kojima se prijatelji još nisu uskladili, a Sjedinjene Države nelagodno sjede u zapećku. (Hina) tj 222058 MET may 92