IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 16. travnja (Hina) THE NEW YORK TIMES (SAD) - "Slobodan Milošević, srbijanski vođa i rušitelj Jugoslavije, možda nije toliko okrutan i bezobziran poput Sadama Huseina. Ali njegova je agresija na republiku Bosnu i Hercegovinu, koja je tek stekla neovisnost, postala jednako očita - i isto toliko hitno traži oštar odgovor. Ako međunarodna zajednica ne reagira odmah, mogle bi poginuti tisuće ljudi", piše u uvodniku New York Times (Nju Jork Tajmz). Da bi se spriječilo krvoproliće, ističe komentator, SAD i EZ mogu učiniti mnogo: "odbiti zahtjev Srbije da naslijedi Jugoslaviju, pojačati gospodarski embargo protiv Srbije i jasno Srbima dati do znanja da se suočavaju s dugogodišnjom izolacijom, ako dopuste Miloševiću da i dalje divlja." Upozoravajući da su čak i outsideri (autsajder) koji pomno prate razvoj događaja "zbunjeni i zamoreni besprekidnim i složenim građanskim ratom", komentator ističe da "nema ničeg zbunjujućeg niti složenog u tome koliko je toga proizišlo iz srbijanskog nacionalizma koji je rasplamsao Milošević, posljednji europski komunistički tiranin." Komentator zatim podsjeća da je Milošević, "kad je pao željezni zastor, odbio konfederaciju koja je mogla održati Jugoslaviju na okupu. U uzaludnom pokušaju da zadrži Sloveniju i Hrvatsku, poslužio se silom. A sada, ironično, 'plave kacige' UN štiteći Hrvatsku, oslobađaju njegove snage da bi mogle napadati drugdje." Ističući da je sada Milošević nemilosrdno napao i gradove s muslimanskom većinom u Bosni, komentator dodaje da "pripadnici srbijanskih neregularnih jedinica, uz pomoć ostataka jugoslavenske vojske pod srpskom dominacijom, razaraju nebranjene bosanske zajednice." Podsjećajući na višenacionalni karakter zajednica u Bosni, komentator naglašava da "deseci tisuća stanovnika zajedno bježe od topničkih napada." U nastavku ističe da su "bosanski vođe izabrani na slobodnim izborima stvorili etničku koaliciju kako bi pokušali zadržati Jugoslaviju na okupu. Oni objavljuju vijesti u kojima nema žučljiva nacionalizma koji truje valove susjedne Srbije. Krenuli su prema odcjepljenju od Jugoslavije pod srbijanskim vodstvom, tek kad su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost." Ističući na kraju da je Milošević sada "pokrenuo još jedan sumnjiv potez - braneći srbijansku manjinu protiv navodno militantnih muslimanskih napada", komentator dodaje da se u "Srbiji sve glasnija oporba odupire Miloševiću i njegovoj krvavoj politici. Njima je potrebna jaka potpora međunarodne zajednice. Još je jednom svijet reagirao sporo. UN tek sada razmješta još plavih kaciga u Bosni. SAD i EZ tek moraju poslati dovoljno jaku poruku Miloševiću: Makni se." FRANKFURTE ALLGEMEINE ZEITUNG (Njemačka) - "Zašto je većina zapadnih država tako dugo štitila leđa Srbiji, uskraćujući Sloveniji i Hrvatskoj zatim Bosni i Hercegovini i Makedoniji čak i najskromnije izraze potpore? Razlozi su raznovrsni, a neki od njih još su aktualni", piše Johann Georg Reissmueller analizirajući politike pojedinih zemalja prema novim državama na Balkanu. Istaknuvši na prvom mjestu sklonost lijevih i desnih demokrata prema bivšem jugoslavenskom sistemu radničkog samoupravljanja, Reissmueller posebnu pažnju posvećuje bivšim savezništvima - "Francuska je u prvom svjetskom ratu bila saveznik Srbije, te je po njegovom završetku znatno utjecala na formiranje velikosrpske države koja se kasnije nazvala Jugoslavijom. Pariz je kao svog saveznika namjeravao promovirati predstražu na zapadnom dijelu Balkana, koja će blokirati utjecaj Italije u regiji. Osim toga, Jugoslavija je kao članica male Antante bila dio sistema nadzora i blokade Austrije, Njemačke i Madžarske. (...) Francuski građanski sloj gaji duboku sklonost prema srpskim četnicima, Srbiji i Jugoslaviji pod srpskom dominacijom", tumači Reissmueller. "Stoga nitko ne bi trebao biti iznenađen Mitterrandovim prizivanjem povijesti i različitih njemačkih i francuskih interesa u Jugoslaviji, te izjavom američkog ambasadora u Beogradu, koji je američku politiku prema Jugoslaviji protumačio tezom da su se SAD u dva rata borile na strani Srbije (posrijedi je krivotvorenje činjenica), te da poštuje uspomenu na ratno savezništvo. Slični motivi očigledno utječu i na stajalište Londona", drži Reissmueller. "Teže je objasniti zašto je talijanska vlada tako uporno uskraćivala pomoć Hrvatskoj i Sloveniji. Posrijedi nisu samo socijalističke stranputice ministra vanjskih poslova De Michelisa. U I. svjetskom ratu Srbija je bila talijanski saveznik. Odnos talijanskog naroda prema Slovencima i Hrvatima obilježen je suzdržanošću, budući da su 1918. g. jedni suzbijali talijanski utjecaj u Istri, a drugi u Dalmaciji. Rimski političari željeli bi spriječiti Njemačku da u jugoistočnoj Europi učvrsti svoj utjecaj s uporištima u Zagrebu i Ljubljani. (...) Jeljcinov specijalni izaslanik u Jugoslaviji nedavno je bez ustručavanja izjavio da je Srbija, odnosno Jugoslavija, tradicionalni prijatelj Rusije, dodijelivši srpskom narodu vodeću ulogu na Balkanu", ističe Reissmueller. "Zemlje kao što su Španjolska, Francuska i Velika Britanija strahuju da bi preobražaj u nezavisne države mogao ohrabriti autonomističke ili separatističke pokrete na njihovoj političkoj sceni", nastavlja on, upozoravajući da je u bivšoj Jugoslaviji posrijedi želja fizički ugroženih naroda da iziđu iz komunističke tamnice naroda, te da u zapadnoj Europi nacionalna i regionalna pitanja mogu biti riješena demokratskim sredstvima. "Navedenim motivima valja pribrojiti aktualno mišljenje da je rađanje malih država negativna pojava, te da treba pod svaku cijenu spriječiti podjelu postojećih država, budući da aktualni politički trenutak traži europsko ujedinjenje a ne stvaranje novih suverenih identiteta. Opisani politički stav uključuje mehanističku ideju velikog prostora, ali i zanemarivanje životnih potreba malih, ugroženih naroda", upozorava Reissmueller. (Hina) mm 160610 MET apr 92