SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: 31. ožujka 1492. potpisan ukaz o izgonu židova iz Španjolske Naslov: Sjećanje na Ocean suza Podnaslov: 500 godina od izgona španjolskih Židova, njihovi se potomci u Maroku još uvijek s tugom prisjećaju tragičnog događaja. Niti jednom Židovu ne bi palo na pamet da svoju kćer nazove Izabela. Piše: Ignace DALLE, AFP RABAT - Pet stotina godina nakon ukaza o izgonu Židova iz Španjolske, što su ga 31. ožujka 1492. godine potpisali Ferdinand Aragonski i Izabela Katolička, židovi Maroka još uvijek s tugom spominju taj tragičan događaj koji će značajno odrediti njihovu daljnju povijest. "Ne mogu zaboraviti na koji se način u mojoj obitelji, dok sam bio dijete, pričalo o Izabeli Katoličkoj. Osjećao sam pravu mržnju prema toj ženi", priča Serge Berdugo, predsjednik Vijeća izreaelskih zajednica Maroka i u tom svojstvu predsjednik Svjetskog skupa marokanskih Židova. Kraljica Izabela oživljava u Židova uspomenu na "ocean suza", piše Isaac Abbou, autor jednog od rijetkih iscrpnih istraživanja o "Andaluškim muslimanima i španjolskim Židovima". "Niti jednom marokanskom Židovu ne bi palo na pamet da svoju kći nazove Izabela, navodi Simon Levy, profesor španjolske lingvistike na Sveučilištu u Rabatu i stručnjak za marokanske židove. Tri mjeseca nakon pada Granade, španjolski kraljevski par, još čvršći u svojim uvjerenjima, odredio je da se u četiri mjeseca petsto tisuća španjolskih židova mora odlučiti između promjene vjere i izgona. Među onima koji su izabrali izgon, deseci tisuća su se uputili prema Cadizu i drugim španjolskim lukama odakle su se uputili prema marokanskim obalama. Prema navodima Simona Levyja, samo ih se dvadeset tisuća smjestilo u Maroku, a većina ostalih izgnanika je tek prošlo Marokom na putu prema otomanskom carstvu. Međunaslov: Prigrlio ih sultan Međutim, prvih godina Maroko nije ni u čemu bio "obećana zemlja". Ako je vjerovati Isaacu Abbouu, izgnani su isprva prošli pravu kalvariju. Nakon dugog čekanja na marokanskim obalama na Izabelinu milost, pomirili su se s ulaskom u unutrašnjost zemlje. Mnoge su napali arapski pljačkaši. Kad se većina uspjela domoći Fesa, gdje ih je "sa suosjećanjem dočekao čovjek pun milosrđa", sultan Mohamed Šeik al Uatasi, čekala su ih nova iskušenja: epidemija kuge od koje je u gradu umrlo 20.000 osoba a koja ih je prisilila da se smjeste na rubnim dijelovima grada, zatim osam mjeseci kasnije, u srpnju 1493. godine velik požar u kojem je stradalo 148 članova zajednice. Ali u međuvremenu, nastavlja Isaac Abbou, "megorašimi" ("izgnanici" na hebrejskom) su imali dosta vremena dokazati "svoje brojne kvalitete", uz često negodovanje "tušabima" (tamošnjih židovskih stanovnika) koji su tada bili tri do četiri puta brojniji (60 do 80.000 na cjelokupno marokansko stanovništvo koje je brojalo između 3 i 4 milijuna stanovnika). Potonji su španjolske Židove smatrali umišljenim, arogantnim "kaurinima", dok su "Španjolci" smatrali svoje marokanske vjerske istomišljenike ponešto frustriranim bićima, bez velike kulture. Međunaslov: "Španjolci" i "Marokanci" Prema Simonu Levyju, autoru teze o "Arapskim govorima marokanskih Židova" koji je istraživao proces nastanjivanja i odlaska židovskih zajednica, neophodno je "svođenje u relativne okvire". Španjolski židovi koji su ponekad vršili neku vrstu "pretkolonijalizma" potpuno su se pokorili mjesnim običajima - često bliskim običajima muslimana te ako je i došlo do miješanja "Španjolaca" i "Marokanaca", to se zbilo postepeno, u interesu obiju strana". Na primjer, poligamija je dugo ostala na snazi kod "tušabima" dok su židovi Kastilje bili pristaše monogamije. Bilingvizam marokanskih Židova održao se do kraja 18. stoljeća te su i "Španjolci" i "Marokanci" do nedavno imali odvojene sinagoge. "Jedini pravi prilog španjolskih Židova odnosi se na tehničko područje gdje su, neosporno, bili u velikoj prednosti, primjećuje Simon Levy. (Hina) 312216 MET mar 92