SERVIS POSEBNIH NASLOVA IGUANA

Nadnaslov: Zaštita okoliša u Kostariki Naslov: Zelena iguana spašava tropsku šumu Podnaslov: Njemačka znanstvenica nudi originalno rješenje za spas tropskih prašuma koje seljaci krče kako bi došli do obradive zemlje - zelena iguana vrlo je ukusna za jelo a njezin uzgoj znatno jeftiniji od stoke i peradi Piše: Francis KOHN, AFP OROTINA - Zelena iguana, taj mali zmaj iz praiskonskih vremena, možda će jednoga dana zamijeniti stoku ili perad u Latinskoj Americi. Time bi se jednim udarcem dotukle dvije muhe: spasila bi se ta, danas jako prorjeđena, životinjska vrsta i pospješilo pošumljavanje tropskih šuma koje nestaju. Tako barem tvrdi njemački zoolog Dagmar Werner koja rukovodi pokusnom farmom za uzgoj iguane u Kostarici, pored grada Orotine nedaleko od pacifičke obale. Znanstvenica, poznata pod nadimkom "mama iguana" razradila je o uzgoju tih koliko ružnih toliko i bezopasnih reptila teoriju koju je doduše lako shvatiti ali nešto teže provesti u djelo. Tropska šuma nestaje zastrašujuće brzim ritmom, ljudi je naprosto komadaju ne bi li došli do obradivih površina za uzgoj prehrambenih kultura i stoke. "Potrebno je ohrabriti seljake da pošumljavaju, a zato nam valja ponuditi im alternativu kako ne bi umrli od gladi", objašnjava Dagmar Werner. Rješenje: iguana - biljožder koji živi među drvećem a jestiv je. "Meso zelene iguane vrlo je ukusno, no 20 godina unatrag ta se vrsta znatno prorijedila te je danas na popisu vrsta koje izumiru", kaže Dagmar Werner. Ta žena izborana lica još od 1988. proučava, mjeri, sparuje, hrani a potom pušta na slobodu tisuće iguana u rezervatu sagrađenom na nekih 280 hektara koliko joj je ustupila vlada Kostarike. Međunaslov: Rentabilnija od peradi i stoke Nasuprot rezervata, na drugoj obali mirne rijeke Turrubares, uzdižu se ogoljeli brežuljci. Svjedoče o katastrofi koja je zaista uzela maha i prijeti potpunim nestankom tropske prašume. "Tražila sam vrstu koja bi barem omogućila da se uspori krčenje šuma i pronašla sam zelenu iguanu", kaže Njemica koja je proučavajući reptile prije 20 godina s otočja Galapagos stigla u Panamu. Iako iguana baš i nije ljupko stvorenje, prije bi se reklo da njezin izgled pomalo odbija zbog ružne leđne "peraje", hrapave kože i napuhnutih obraza, njezino je meso, kažu oni što su ga kušali, zapravo delikatesa te potsjeća na meso piletine. U Centralnoj se Americi meso iguane naziva "gallo de palo" što bi u prijevodu bilo piletina od drveta. Priprema se kao ragu, na roštilju ili u pećnici s lučicama. "No najukusnije je njezino meso dimljeno a potom kuhano u kokosovom umaku", uvjerava Dagmar Werner, koju sva ljubav prema toj korisnoj životinji ne spriječava da od nje pripravi dobar obrok. Naprotiv, upravo bi taj argument trebao uvjeriti seljake da počnu uzgajati iguanu koja kao odrasli primjerak može mjeriti i do 2 metra te da isto tako počnu pošumljavati iskrčene površine. Znanstveno govoreći, Dagmar Werner nastojala je dokazati da je zelena iguana doista rentabilnija od stoke ili peradi. Za prehranu, pile tijekom tri mjeseca pojede ono što će iguana, hladnokrvna životinja, probaviti u tri godine. "Iguana jede 25 minuta na dan dok krava brsti bez prestanka", kaže znanstvenica stojeći pred kavezom u kojemu se sunča desetak iguana, što je toj životinji inače najdraži posao. Međunaslov: Ekologija obvezuje Na farmi postoje dvije vrste iguane. Prve uživaju kao paše u velikim zatvorenim prostorima. Druge služe za reprodukciju i smještene su u uskim, u nekoliko redova nanizanim kavezima, te služe za ispitivanje. Uzgojiti iguanu u zatočeništvu nije baš bilo lako. Unatoč skepticizmu znanstvene zajednice Dagmar Werner je u samo pet godina uspjela primijeniti tehniku koja je dovela do dobrih rezultata. U prirodi tek polovina jaja te vrste, ugrožene klimatskim uvjetima i grabežljivcima, uspijeva sazrijeti. Samo četiri posto mladunčadi uspijeva preživjeti prvi rođendan. No uz kontroliranu inkubaciju, znanstvenici Fondacije Pro Iguana Verde (Za zelenu iguanu) uspjeli su postići stopu izlijeganja mladunčadi od gotovo 90 posto te stopu preživljavanja prve godine od čak 95 posto. Iguane, žigosane poput grla stoke, odlaze iz svojih kaveza u prirodu u dobi od sedam mjeseci. Studija Dagmar Werner pokazuje kako se bez teškoća privikavaju na život u svome novom staništu. "U Panami, gdje smo to iskustvo otpočeli 1983. godine, imali smo velikog uspjeha sa seljacima koji su ponovo uspostavili stanište iguane i koriste reptile kao prihod i dodatni izvor hrane", tvrdi Mama Iguana. Norveška velikim dijelom financira rad Fondacije koja je svoj blagoslov dobila i od kostarikanskih političara. Jer "ekologija oblige", pa tako političari nimalo ne oklijevaju i ne daju se dvaput moliti da bi se fotografirali s iguanom u naručju. Njihova je potpora itekako važna za uspjeh projekta, jer u Kostarici valja izmijeniti i zakon: iguana je zaštićena vrsta i zabranjeno je njome trgovati. (Hina) fs 031347 MET mar 92