SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: Faraoni kineskog groblja Manile Naslov: Svi su mrtvi jednaki a neki jednakiji Podnaslov: Gomila kiča i neukusa drečavo je svjedočanstvo blagostanja bogate kineske zajednice Piše: Jacques BOYER, AFP MANILA - Na kineskom groblju Manile mrtvi "žive" bolje od većine živih stanovnika te bijedne osmomilijunske prijestolnice. Uzmimo primjer obitelji Ang, ovlaštenih proizvođača američkog blue jeansa. Tri generacije počivaju u jednokatnom mauzoleju od sivog mramora okruženim vrtom s egzotičnim vrstama drveća. Zgrada s barom i salonom bila bi dovoljno velik stan za nekoliko obitelji protupravnih stanara sirotinjskih straćara od dasaka i valovitog lima u kojima životari 40 posto stanovnika. Tristo tisuća privilegiranih pokopano je pokraj obitelji Ang na kineskom groblju u Manili, nastavljajući i nakon smrti nepravde što su za života uspješnu manjinu Sinova Neba dijelile od mase Filipinaca. Tisuće turista posjeti svake godine to mjesto, koje je postalo simbolom ludosti i lošeg ukusa zajednice koja se obogatila poslovima. Ma Mon Luk, nazvan "kraljem tjestenine" jer posjeduje lanac restorana specijaliziranih za tjestenine, doslovno je shvatio svoj nadimak. Dao si je sagraditi mauzolej kojeg resi ogromna pozlaćena kruna. Međunaslov: Obiteljski susreti na groblju Gregorio Uy Lim uspješno je poslovao uvozeći automobilsku opremu a zatim se polako počeo smatrati papom. Njegov je grob nadsvođen kupolom koja podsjeća na rimsku kupolu Svetog Petra sa svojim anđelima, kristalnim lusterom i kolonadom. Grobnica obitelji Gojocco sagrađena je u obliku gigantske kornjače od cementa. Taj simbol vječnosti bio bi primjereniji dječjem vrtiću. Groblje utemeljeno 1850., nazvano "živim gradom mrtvih" prostire se poput stambene četvri na 54 hektara površine. Ispresijecano je ulicama kojima prolaze automobili. Od kraja rata velike su si obitelji dale izgraditi mauzoleje koji si pomalo nalikuju uslijed neumjernog korištenja sivog maramora iz talijanskog grada Carrare za one najbogatije. Pomalo su jednoobrazne i ograde od kovanog željeza, i obojena stakla iza aluminijskih prečki. Česti su i balkončići na katu. Mrtvi imaju sav komfor. Vodu, struju, nužnike, katkad i tuš, kuhinju, poštanski sandučić i kao u slučaju obitelji Ang, na raspolaganju im je i cijeli bar sa stoličicama od crvenog moleskina. Zato Rollie Villanueva, jedan od čuvara tvrdi kako je groblje "bolje od većeg dijela Manile". Rođaci ih posjećuju na da Svih svetih, o obljetnici smrti pokojnika i za Božić zajedno sa svojim televizorom u boji, velikim stereo uređajem, hladnjakom i ponekad s električnom peći, koju na licu mjesta priključe. Međunaslov: Izdajnički dim remeti vječni pokoj Okupljanja oko grobnica prilika su za slavlja kada se zaboravlja žalost zbog zadovoljstva što je obitelj zajedno. "To im je druga kuća", govori o mauzolejima Villanueva, čiji je otac također bio čuvar groblja proživjevši tamo 25 godina. Petstotinjak čuvara održava vrtove, čisti dvorišta i aleje oivičene jednoličnim kućama mrtvih čije ulice nose imena bogatih Kineza dajući im izgled građanskog i tradicionalnog predgrađa. Mauzolej, simbol društvenog statusa plaća se visokom cijenom. Luksuzniji stoje danas između 2 i 3 milijuna pesosa (75.000 do 113.000 dolara), što je cijena male vile s bazenom, a maksimalnu cijenu od 15 milijuna (566.000 dolara) dostižu visoke pagode ukrašene zmajevima. Bogati Kinezi nisu potpuno umakli siromaštvu koje ih okružuje. Ponekad zarazni smrad lebdi ponad njihova groblja. On dolazi s "planine koja se dimi", iz ogromnog javnog smetlišta Manile gdje obitava zajednica čiji su glavni izvori hrane raspadujuće hrpe smeća. (Hina) 262132 MET jan 92