IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA, RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 2. siječnja (Hin) THE DAILY TELEGRAPH (V. Britanija) - List objavljuje tekst Douglasa Hurda pod naslovom "Stvoriti sigurniji svijet" u kojem on postavlja smjernice britanske vanjske politike u novoj godini. Dotičući se pitanja priznanja suverenosti Hrvatske i Slovenije, Hurd piše: "Kakve god da su prednosti tog priznavanja, ono neće spasiti gradove i zaustaviti bitke. Za narode Jugoslavije najbolju nadu predstavlja djelotvoran prekid vatre koji bi poduprle mirovne jedinice UN, a isto tako mirovna konferencija EZ pod predsjedavanjem lorda Carringtona još je uvijek jedini forum za pregovore". Douglas Hurd je zaključio kako "svoju gospodarsku moć članovi Zajednice upotrebljavaju kao nagradu onima koji žele mir i poštuju prava manjina, a njome kažnjavaju saveznu vojsku i one u Srbiji koji silom žele mijenjati granice." MADRID (Španjolska) - Madridski mjesečnik objavljuje komentar novinara španjolske televizije Francisca Eguiagaraya Bohigasa koji drži da se "u ovim okolnostima ne čini potrebnim ustrajati na povijesnim motivima nepremostive mržnje između Srba i Hrvata. Hrvatska računa na gotovo tisućljetnu tradiciju potpune integracije s kršćanskim Zapadom, u okviru madžarske krune Sv. Stjepana i Habsburškog Carstva. Srbija se odlučila za bizantsko kršćanstvo i više od petsto godina bila je pod turskim jarmom kojega se oslobodila prije nešto više od jednog stoljeća." Komentator zatim ističe da je "samo opsesija komadanja pod svaku cijenu Austrougarske Monarhije mogla dovesti do bizarne ideje spajanja - a da ih naravno, nije ništa pitala - naroda koje razdvaja ponor političkoga, društvenoga i kulturnoga mentaliteta, radnih navika i gospodarske prakse, a približava ih tek maglovita etnička srodnost i određena sličnost jezika". Prikazujući povijest Jugoslavije, od pada prve Jugoslavije koja je "skončala u krvoproliću tobožnjih 'bratskih naroda' tijekom Drugog svjetskog rata", komentator piše o poratnom razvoju zemlje, spominjući sjednicu CK 1970. godine, kad je Savka Dapčević Kučar upozorila da se "hrvatskim novcem financira nerentabilna industrija ostalih republika". Komentator drži da je u toj "optužbi sadržan niz novih nepravdi koje je Srbija nanijela sjeverozapadnim industrijskim republikama: Beograd nije samo bezobrazno prigrabio proizvod marljivih Hrvata i Slovenaca - nego je i svojom nesposbnošću ta sredstva potrošio na neperspektivne projekte ili na političke fantazije, kao što je bio pokret nesvrstanih". Komentator zatim naglašava da se i ovdje, na najkonkretnijem gospodarskom polju sudaraju dva mentaliteta: onoga što je slijedilo razvoj proizvodnje prema zapadnim sustavima, s odgovarajućim radnim moralom i onog što odgovara otomanskom mentalitetu bazara". Naglasivši zatim da je "'revolucija slobode' u srednjoj i jugoistočnoj Europi bila posljednji udarac jugoslavenskom sustavu, nerazumljivim koliko i nadrealističnim", autora komentira ustav iz 1974. godine, "najduži i najzamršeniji na svijetu", te "fantazmagorični sustav samoupravljanja koji je prestao funkcionirati odmah po završtku hladnog rata" i dodaje da se tada "moralo uspostaviti štedljivo gospodarstvo kojega su osnovni izvori bili industrija i turizam dviju sjeverozapadnih republika". U takvim su prilikama Zagreb i Ljubljana", nastavlja komentator, "nakanili prestrukturirati politički i gospodarski sustav s težnjama prema većoj autonomiji kako se raspoloživa sredstva ne bi trošila u beogradskoj nesposobnosti nego bi se raspodijelila prema modelu EZ." Beograd je, međutim, ističe autor "odbio takvu podjelu političke i gospodarske moći." U nastavku autor piše da "vojna prijetnja, ovaj put nije bila dovoljna da zaguši odluke Slovenije i Hrvatske da se oslobode nepodnošljivog srpskog jarma." Napominjući da su hrvatska industrija i jadranska obala bile vitalne za Srbiju, autor piše da su Srbija, vojska i četničke bande "iskoristivši postojanje 600.000 Srba u Hrvatskoj - koji su u većini ovamo došli bježeći pred Turcima - i prizivajući sablast genocida 1941.", odlučile smrviti otpor Hrvata. U nastavku autor iznosi srpsku strategiju, ističući da je ona "jasna: sustavno bombardiranje hrvatskih naselja, a osvojena područja prepustiti četničkom teroru kako bi se pučanstvo natjeralo u bijeg i tako stvoriti 'veliku Srbiju' koja bi trebala uključiti veći dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osobito jadransku obalu." Ističući da su Hrvati pokazali da se ne žele pokoriti, autor napominje da srpska okupacija hrvatske industrije i obale ne bi značila samo eksploataciju nego "nametanje bazarskog gospodarstva - koji se dobro može vidjeti na primjeru 'turizma' u Srbiji - rasipnosti i nedjelotvornosti." Na kraju autor komentira da je zemljama Europske zajednice "koje su ustrajale na umjetnom održavanju života čudovišta nesposobnog za život, što je Jugoslavija uvijek bila, trebalo da im Srbija i 'narodna armija' šezdeset puta bezočno lažu da bi shvatile da otomanski mentalitet srpskih vođa ne poznaje razliku između istine i laži." "Možda se još može stići na vrijeme", završava komentator. (Hina)dd 020335 MET jan 92