IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 1. travnja (Hina) LE MONDE (Francuska) - 31. III. 1993. Masakri zbog viših državnih obzira U rubrici "Rasprave" David Rigoulet komentira francusku politiku i piše da "Francuska, koja želi biti oštricom europskoga koplja u rješavanju jugoslavenskog problema, ne odmjerava napore u postizanju sporazumnog rješenja u Bosni i Hercegovini i kako bi se zaštitile civilne žrtve rata. Pa ipak, dolazimo u iskušenje da ispitamo uznemirujuće kontradikcije koje karakteriziraju način na koji se rješava ta kriza". "Otkako se pojavio bosanski problem, francuska je vlada izmjenjivala bučne deklaracije, junačka djela i rezignirani oprez, tako da se sada možemo pitati ne prikriva li pokazana srdžba promišljenu odluku - o neuplitanju. Sve je počelo odcjepljenjem Hrvatske. Posljedica njezina priznavanja 15. siječnja 1992. bila je želja za odcjepljenjem Bosne i Hercegovine, koje je ostvareno u ožujku. Iste te večeri srpske su snage počele rat. Otada se počinje uključivati pakleni mehanizam kojega su posljedice sada nepredvidive. EZ je, svakako, s Francuskom na čelu, pokušala prekinuti taj rat, ali oprezno, da ne kažemo malodušno! Zajednica se danas skriva iza humanitarne akcije kojoj je, kako se čini, jedini cilj smirivanje zapadne javnosti i hranjenje stanovnika Bosne. Očekujući da oni postanu, u najboljem slučaju, izbjeglice, u najlošijem - leševi. Pokušati olakšati bol ne napadajući zlo: čini se da se u toj perspektivi ocrtava razvoj francuske politike", ističe Rigoulet. "S jedne je strane angažman u humanitarnim akcijama (poput Mitterrandova posjeta Sarajevu, koji, bez obzira na to koliko je bio hrabar, ilustrira njihovu dvojbenu djelotvornost), ponavljane intervencije bez pravog učinka očito nesposobnih UN. Slanje plavih kaciga postalo je paradoksalnim simbolom neintervencije i nemoći. Blokiran na opkoljenom bosanskom području francuski general, zapovjednik snaga UN, nije uspio izboriti prolaz nekoliko kamiona s namirnicama... S druge je strane očita želja za usporavanjem, odugovlačenjem i obzirom prema Srbiji. Taj je izbor sve očitiji i sve manje jasan javnosti, s obzirom na pogoršavanje 'etničkoga čišćenja'. Izbor ublažen trenutačnim željicama: Pariz bi više volio da je na izborima pobijedio Panić, a danas prima Miloševića..." Podsjećajući zatim na zahtjev Laurenta Fabiusa za oštrijom akcijom i njegovu osudu plana o podjeli Bosne, te zahtjev Rolanda Dumasa da se logori oslobode silom, Rigoulet ističe da su Dumasovi "prijedlozi bili više pogreške nego nespretnost, iako ih je ministar obrane odmah ispravio. Sve je to završilo još jednim pozivom na humanitarnu akciju i pozivom očito zbunjenom Bernardu Kouchneru". "Francuska je zapravo od početka sukoba slijedila liniju, istodobno dvosmislenu i stalnu, lažne neutralnosti: ne angažirati se protiv Srbije odbacujući optužbe o slabosti prema toj zemlji. Odbaciti svaku moguću izravnu intervenciju sakrivajući se - bez rizika - iza odluka Vijeća sigurnosti u kojemu ruska doplomacija, zbog slavensko-pravoslavne solidarnosti, odmah blokira svaki prijedlog koji nije prijateljski prema Srbiji. Ta igra ravnoteže između umirujućih riječi i djela bez konkretnih posljedica pojavljuje se i dok Francuska gorljivo zagovara međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. (...) Kako bi se primjenjivala takva odluka? Koja bi međunarodna 'policija' hvatala pripadnike srpskih, hrvatskih ili muslimanskih snaga, kad bi se postavio problem privođenja optuženih? (...) Moramo dakle utvrditi da ni u Francuskoj ni u Europi nema prave želje za prekidom masakra; da su se zapadne zemlje odrekle sprečavanja 'etničkoga čišćenja' i podjele Bosne; da je podjela na 'homogene kantone', predložena u Ženevi, bila tek prihvaćanje svršenog čina. Što je uzrok tome? Nemoć, ali i politički izbor. Politički izbor čiji je cinizam, s obzirom na počinjene zločine, teško priznati. Pasivnost bi se europski zemljama mogla činiti najboljim od najlošijih poteza. Odvajajući konačno Srbe i Hrvate, bez obzira na strahote podjele, nadaju se da će osigurati mir i stabilnost u toj regiji. Puštajući Srbiju da radi što želi, pokušavaju spriječiti pojavu bosanske muslimanske nacije koja bi se u Europi mogla pretvoriti u islamsku državu. Stvaranje velike Srbije ispunilo bi stratešku prazninu koja se pojavila poslije raspada komunizma i nestanka SSSR-a, ograničilo bi eventualno obnavljanje germanskog utjecaja, omelo vraćanje otomanske politike na Balkan. Takva strateška vizija, takvi viši državni obziri, nameću izazov: borbe ostaju ograničene na njihova trenutačna poprišta. Zato je George Bush jasno naznačio da SAD - želeći time smiriti Tursku - neće tolerirati širenje prema Kosovu i Makedoniji rata koji bi zapalio i zakrvario cijeli Balkan. A prikrivanjem takve realne politike humanitarnim alibijem dobiva se na vremenu. Osim moralnoga problema, može se postaviti i pitanje osnovanosti političke procjene. Ne favorizira li, naprotiv, takvo ponašanje povratak otomana i ponovno aktiviranje starih povijesnih refleksa tog područja? Već danas se kozaci bore na strani Srba u Bosni, južnoj granici pravoslavlja, a islamski su dobrovoljci došli ojačati muslimanske snage. 'Srbiju je ohrabrila neaktivnost Zapada i jasna potvrda da se sila neće primijeniti', rekla je 1992. Margaret Thatcher. Upozorenje je bilo jasno i utemeljeno: neintervencija će dopustiti druge iredentističke avanture na spornim granicama, kojih na tom području ima na pretek". Na kraju David Rigoulet zaključuje da se "može priznati logika viših državnih obzira, ali pod uvjetom da se procijeni rizik. Jer odabir cinizma oduzima pravo na pogrešku". KLEINE ZEITUNG (Austrija) - 1. IV. 1993. Dengler se zalaže za ukidanje embarga "'Zbivanja u Hrvatskoj nemaju karakter građanskog rata već borbe naoružanih protiv bespomoćih', izjavio je dugogodišnji glavni konzul u Zagrebu Johann Josef Dengler, koji i nakon odlaska u penziju održava bliske kontakte s mnogim odgovornim političarima. Položaj Hrvatske obilježen čeličnim stiskom srpske strane Dengler je objasnio na primjeru televizije: uništeno je 14 od ukupno 16 tv-odašiljača; četiri odašiljača u međuvremenu su ponovno osposobljena za rad i služe Srbima kao propagandni kanali. Tek uz veliku pomoć ORF Hrvati su uspjeli osposobiti dva odašiljača. (...) Dengler tvrdi da je potpuno jasno zašto neće biti vojne intervencije Zapada: 'Francuzi, Britanci, Amerikanci i Rusi žele spriječiti jačanje moći Njemačke, ali i vodeću ulogu Austrije u ovom pitanju'. Poznavatelj prilika na Balkanu zalaže se za ukidanje embarga na izvoz oružja u Hrvatsku i upozorava: 'Ako Vance-Owenov plan (UN-nadzor teškog oružja srpske strane, zajednička uprava u etnički miješanim područjima, povratak prognanih Hrvata) ne bude proveden do jeseni, vidjet ćemo može li hrvatska vojska smjesta napasti i vratiti okupirana područja; ako ne može, Hrvati su izgubljeni'", glasi Denglerov zaključak u izvješću Franza Fellera iz Graza. THE NEW YORK TIMES (SAD) - 31. III. 1993. Smanjimo Bosnu da bismo je spasili John J. Mearsheimer, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu i suradnik harvardskoga instituta za strateška istraživanja, u komentaru ističe da Vance-Owenov mirovni plan nije uspio te predlaže što bi se moglo učiniti. Upozoravajući na mogućnost obnavljanja rata u Hrvatskoj i širenja prema Kosovu, ali i dalje, Mearsheimer ističe da je nužan mnogo ambiciozniji plan, koji bi poduprle SAD i UN. "Najprije se moraju stvoriti etnički homogene države. Tko može, poslije pokolja među zajednicama, ozbiljno povjerovati da će Vance-Owenova država, sastavljena od deset višeetničkih, ali poluautonomnih država, biti stabilna? Umjesto toga morali bismo stvoriti bosansku državu u kojoj bi živjeli gotovo jedino Muslimani, hrvatsku državu za Hrvate i srpsku državu stvorenu uglavnom za Srbe. Stvaranje homogenih država zahtijevalo bi određivanje novih granica i premještanje pučanstva", piše Mearsheimer, predlažući da se u muslimanskoj državi "Muslimani koji su sada razasuti širom tog područja, koncentriraju u središnjoj Bosni. Preostali bi se teritorij dodijelio Hrvatskoj i Srbiji". Upozoravajući na to da bi se moralo preseliti gotovo milijun stanovnika, autor napominje da su "mnogi drugi već preseljeni". On zatim dodaje da će "kritičari tvrditi da je promjena granica loš presedan i da u mnogo točaka nagrađuje srpsku agresiju. Neugodna je istina to da su neke granice neodržive, a njihovo očuvanje izaziva sukob, a ne mir. Osim toga, htjeli mi to ili ne, granice na Balkanu će se promijeniti. Za to se pobrinula srpska vojna sila. Zar ne bi, s moralnog i praktičnog gledišta, imalo smisla organizirati i planirati promjene granica umjesto da se dopušta da ih određuje ratni kaos? Ne bi li imalo više smisla preseliti stanovnike mirno, a ne pod prisilom puške? Drugo: problemi širom Balkana moraju se rješavati sveobuhvatnim rješenjima. Vance-Owenov plan usredotočuje se na Bosnu, a zanemaruje sukobe u Hrvatskoj i na Kosovu. Rješavanje jednog po jednog sukoba neće donijeti mir; umjesto toga vjerojatno će ohrabriti srpsku agresiju. Srbi više vole djelovati na jednom području. Oni ne žele rat na više fronti. Zaustavljanje borbi u Bosni jedino će im olakšati kretanje prema Kosovu. Naposljetku, prekid vatre u siječnju 1992. oslobodilo im je ruke u Bosni u travnju 1992. Treće: SAD i njihovi saveznici moraju zaprijetiti silom i tako prisiliti Srbe na to da idu dalje od Vanca i Owena i pristanu na ovaj ambiciozni plan. Cilj bi moralo biti dokazivanje Srbima, kao i drugim etničkim skupinama, da je alternativa mirnom rješenju dug i krvav rat bez pobjednika. Ne prihvati li Srbija sporazum, SAD bi morale zaobići embargo na oružje UN i poslati oružje i streljivo bosanskim Muslimanima, Hrvatima, a možda i Albancima. Ta će strategija Ameriku stajati nekoliko života i nešto novca. Ali će i Srbiju prisiliti na ratovanje na tri bojišta. Samo ta okolnost morala bi stvoriti snažan poticaj za mir. Ako i ne bude tako, bar će omogućiti Muslimanima u Bosni i na Kosovu da se brane. Prijetnja američkoga zrakoplovstva srbijanskoj vojsci morala bi se držati u pripravnosti. Naglasak bi morao biti na omogućavanju neprijateljima Srbije da postanu ravnopravni. Ni pod kojim okolnostima SAD ne bi smjele na Balkan slati kopnene jedinice, čak ni u sastavu mirovnih snaga NATO-a. Za postizanje sporazuma svakako će biti nužni poticaji. SAD i njihovi saveznici mogli bi prihvatiti načelo velike Srbije i pomoći u njezinu stvaranju uz promjene granica i preseljenje stanovništva. Isto tako bi morali obećati da će ukinuti gospodarske sankcije, a možda i pomoći u obnovi srbijanskoga gospodarstva. Ali, kako smo naučili poslije gotovo dvije bolne godine, sami poticaji neće uspjeti. Nažalost, životi na Balkanu mogu se sačuvati jedino prijetnjom oduzimanjem života", zaključuje John Mearsheimer. DIE PRESSE (Austrija) - 31. III. U povodu posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva Beču, list DIE PRESSE u broju od 31. ožujka objavljuje interview Irene Miller s predsjednikom hrvatskog parlamenta Stipom Mesićem. - U Austriju stižu sve brojnije vijesti da se usprkos jamstvima kojima hrvatski ustav štiti prava manjina neprekidno javljaju slučajevi kršenja prava Srba. - Hrvatska je u svom ustavu problem prava manjina riješila na najciviliziraniji način. U usporedbi s ostalim državama svijeta, prava manjina u Hrvatskoj su na najvišoj razini. No, nije riječ o pravima Srba. U Bosni i Hercegovini bjesni rat za teritorije s tendencijom eskalacije. Taj rat pogađa i Hrvatsku. Srpska propaganda uvjerila je svijet da u bivšoj Jugoslaviji bjesni vjerski, etnički, građanski rat. To nije točno. Riječ je o srpskom imperijalističkom ratu. - Mandat zaštitnih snaga UN u Hrvatskoj istječe. Pod kakvim će uvjetima Hrvatska produžiti njihov mandat? - Zaštitne snage UN u Hrvatskoj imale su nekoliko zadaća - dokončati rat, razoružati paravojne formacije, zajamčiti sigurnost kako bi se izbjeglice mogle vratiti svojim domovima, osigurati povratak hrvatskih vlasti. Od svih spomenutih zadaća zaštitne snage UN ispunile su samo jednu - ratne operacije su prekinute. Hrvatska danas želi realizaciju svih točaka i postavlja samo jedan novi zahtjev - plavim kacigama trebala bi biti dopuštena uporaba sile. - Koji bi stupanj sile bio potreban za razoružanje paravojnih jedinica u dijelovima Hrvatske pod srpskom okupacijom? - Uporaba sile uopće nije potrebna. Međunarodna zajednica trebala bi Srbima zabraniti uporabu zrakoplova, oboriti zrakoplove koji bi usprkos zabrani krenuli u akciju, te razoriti srpske zračne luke. Osim toga, snage UN trebale bi nadzirati granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine i na taj način prekinuti logističku potporu srpske strane. Nitko ne tvrdi da bi strani vojnici trebali upotrijebiti silu. Nadzor bi bio dovoljan. - Zaštitne snage UN u Hrvatskoj dosada nisu uspjele provesti odredbe Vanceova plana. Zašto mislite da bi to moglo biti postignuto u sljedeća tri mjeseca? - Plave kacige dosad nisu nadzirale granicu sa Srbijom. Preko bosansko-srpske granice logistički materijal svakodnevno stiže u Bosnu i Hercegovinu. Što mislite - odakle stižu tenkovi koji otvaraju vatru na Srebrenicu? Potreban je nadzor prijelaza na granici s Bosnom i Hercegovinom radi prekida logističkih veza. - Čini nam se da Hrvati u Hercegovini žele u potpunosti prisvojiti područje, koje bi prema Vance-Owenovu planu trebalo postati hrvatska pokrajina. Je li taj dojam ispravan? - Ne, taj dojam nije ispravan. Hrvatska je priznala republiku Bosnu i Hercegovinu u njezinim sadašnjim granicama. Hrvatska je u Bosnu i Hercegovinu poslala svog veleposlanika. Smatramo da Vance-Owenov plan jamči život Hrvata u Bosni i Hercegovini. Smatramo da će taj plan očuvati Bosnu i Hercegovinu kao državu. - U kojem je gradu sjedište veleposlanstva? - Formalno u Sarajevu. No, naš se veleposlanik nigdje ne zadržava dulje vrijeme, već putuje zemljom. - Zar ne mislite da bi prekid sukoba u Bosni i Hercegovini oslobodio ratnički kapacitet Srba za novi oružani pohod u Hrvatskoj? - Ne, ne vjerujem da je moguće ponovno izbijanje frontovskog rata između Srbije i Hrvatske. Hrvatskoj je rat nametnut u trenutku u kojem je ona imala samo 6.000 automatskih pušaka. U međuvremenu oduzeli smo Srbima dovoljno oružja te rata više neće biti. Rat je izbio kada smo bili potpuno podređeni. Srbija je vjerovala da će brzom vojnom akcijom pokoriti cijelu Hrvatsku. Našom motiviranom obranom sačuvali smo Hrvatsku i na taj način zapravo izborili pobjedu. - Gospodarska situacija u Hrvatskoj nije dobra. Što može učiniti nova vlada? - Hrvatska ima velike gospodarske probleme. U Bosni i Hercegovini bjesni prljavi rat; Hrvatska je morala prihvatiti 700 tisuća izbjeglica. Hrvatska je uspjela organizirati njihov smještaj zahvaljujući pomoći Hrvata u dijaspori, ali i pomoći prijateljskih zemalja, primjerice Austrije. No, pružena pomoć ipak ne može osigurati napredak. Moramo aktivirati naše resurse i zaustaviti inflaciju. To je zadaća nove vlade." BORBA (Srbija) - 31. III. 1993. Usklađeni nastupi Ćosića, Miloševića i Karadžića "Gotovo neopaženo, bez ikakvih objašnjenja, iz Ćosićeva kabineta plasiran je izraz 'nacionalni konsenzus'. Ako u početku nije bilo jasno što se pod tim podrazumijeva, danas, sudeći prema nekim potezima i izjavama aktera srpske politike nedoumice nema. Naime, kada Karadžićevo odbijanje da potpiše Vance-Owenov plan u New Yorku, prva pozdravi Demokratska stranka, a zatim mnoge druge stranke i organizacije, a on - ohrabren potporom - na pojačane prijetnje sankcijama i vojnom arbitražom međunarodne zajednice uzvraća riječima da će 'sada dvanaest milijuna Srba stati pod istu zastavu da se bore protiv svijeta' onda sve postaje jasno. To prije što se očekuje da i predsjednik Ćosić u Europskom parlamentu, kako je najavljeno u njegovu kabinetu, progovori o neophodnosti radikalnih promjena jugoistočnoga geopolitičkog i zemljopisnog prostora i novim reintegracijama", piše Gordana Suša, razlažući tezu je li na vidiku srpski konsenzus. "Iako se na ženevskim sesijama pregovora o Bosni stvarao dojam o Ćosiću kao fleksibilnom, Miloševiću kao najutjecajnijem, a Karadžiću kao najtvrdoglavijem pregovaraču - iako je izgledalo da Ćosić i Milošević trebaju nagovoriti Karadžića na neke pregovaračke kompromise, već tada je bilo najava iz dobro obaviještenih krugova o njihovom međusobnom dogovoru. Stvoreni politički image dobrom diplomatskom igrom trebalo je iskoristiti da bi se 'kupilo' vrijeme i osigurala bolja pregovaračka pozicija. ''Nacionalni konsenzus', prirodno podrazumijeva i jasnu definiciju nacionalnog interesa i u pregovorima sa svijetom. Iz njihova usklađenog nastupa može se zaključiti da su u tome bitne tri točke: prva - pravo na samoodređenje naroda, drugo - podjela BiH na tri etničke cjeline i treće - stvaranje države koja bi obuhvatila etničke srpske granice. Za kasniji dogovor je ostavljeno ustrojstvo te države...", objašnjava autorica, ali i naglašava kako su "očite, međutim, i razlike i načini ostvarivanja tih ciljeva - da li postepeno, pregovorima ili ratovanjem". "To daje i osnovni ton unutrašnjem rivalstvu i borbi za prestiž. Pokušaj smjene Ćosića u saveznom parlamentu, kao i povratak DEPOS-a da bi ga obranio, samo potvrđuje da 'nacionalni konsenzus' u nastupu prema vani nije postignut unutra. Ali, kako to izvana utječe i na ovo iznutra, onda se te stvari teško mogu odvojiti i u tom smislu 'nacionalni konsenzus' ima značaj i težinu podjele odgovornosti. Drugim riječima, za eventualne pregovaračke greške ili krah u dijalogu sa svijetom, ne može se kriviti samo Karadžić, jer SRJ i Srbija 'nisu u ratu', nego svi akteri tog političkog dogovora", ističe na kraju Gordana Suša. (Hina) sv 010350 MET apr 93