IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV PSOSTAJA

ZAGREB, 29. ožujka (Hina) GLAS AMERIKE - VOA Potpredsjednik SAD Al Gore jučer je dotaknuo mogućnost da se bosanski Muslimani opskrbe oružjem ako bosanski Srbi odbiju potpisati mirovni sporazum. Taj komentar gospodin Gore je dao u programu američke televizijske mreže ABC. O tome izvješćuje Gill Buttler. "Sve strane u bosanskom sukobu, osim srpske, potpisale su sporazum da se Bosna podijeli na deset etničkih pokrajina. Potpredsjednik SAD Al Gore izjavio je na televiziji da su američki napori u ovom trenutku usmjereni na povećanje pritiska na bosanske Srbe da stave svoj potpis. Upitan bi li nastavak srpskog odbijanja mirovnog plana mogao rezultirati time da SAD daju oružje Muslimanima kao pomoć da se brane, gospodin Gore je odgovorio 'da je preuranjeno u ovoj fazi predviđati rezultat nastojanja da se Srbi nagovore da daju potpis. U slučaju da ne potpišu, stvari ćemo procijeniti u tom trenutku i krenuti na drugi način. Naravno, nastojanje da uvjerimo UN da ukinu embargo na slanje oružja jedna je od mogućnosti'. Gospodin Gore je također kazao da vjeruje da taktika pritiska na Srbe počinje davati rezultate, ali je dodao da SAD i njeni saveznici neće bezgranično čekati na srpski pristanak". BRITANSKI RADIO - BBC (Pregled tiska) "The Observer" nastavlja seriju tekstova kolumniste Michaela Ignjatijeva iz Hrvatske opširnom, komentiranom reportažom nastalom za njegova posjeta Vukovaru. Pod naslovom 'Novi barbari na Dunavu' Ignjatijev piše kako se, kada padne mrak, na ulicama toga grada mogu vidjeti jedino štakori, budući da nitko drugi ne izlazi iz bombardiranih i izbušenih nebodera i tek se po treperavom svjetlu koje tu i tamo probija mrak vidi da netko živi u tom gradu duhova. Taj je grad godine 1991. postao hrvatskim Staljingradom. Tijekom cijele jeseni hrvatska je nacionalna garda branila ulicu po ulicu, izvrgnuta najtežem bombardiranju koje je Europa vidjela nakon 1945. godine. Kada su srpske poluvojne jedinice i Jugoslavenska armija konačno, kako one kažu, u studenom oslobodile grad, po cijenu od nekih devet tisuća života, u njemu više nije bilo ničega osim ruševina. Samoproglašena srpska republika krajina, kaže Ignjatijev, svoje istočno sjedište ima u Vukovaru, ali ni osamnaest mjeseci nakon što su osvojili grad Srbi nisu učinili ništa da bi ga obnovili. Krajina sebe naziva državom, ali više sliči kakvom feudalnom kraljevstvu kojim upravljaju sitne vojskovođe, čija moć ovisi o tome koliko automobila i oružja mogu konfiscirati. No, upozorava autor teksta, njihova se vlast obično prostire do idućeg kontrolnog mjesta. U cijeloj krajini vlada demokracija nasilja. Istočna Slavonija sa svojim bogatim i prekras nim imanjima, poljima i selima oduvijek je bila u samom središtu sukoba u bivšoj Jugoslaviji, a prekid vatre ugovoren uz posredovanje UN - stekao je Ignjatijev dojam tijekom posjeta tim krajevima - visi na tankoj niti. Produženje mandata mirovnih snaga UN potrebnije je Srbima negoli Hrvatima. Srpske položaje brani navrat-nanos sklepana vojska sastavljena od časnika bivše jugoslavenske vojske, seoskih dobrovoljaca i poluludih pripadnika neregularnih četničkih jedinica. Svi ono dobro znaju, kaže Ignjatijev, da bi da nema UN brzo bili pregaženi. Njihov očaj vidi se po načinu na koji se opijaju. Hrvatski položaju udaljeni kojih tridesetak kilometara mnogo su impresivniji. Ukopani su iza minirane auto-ceste, a vojnici se doimaju mnogo discipliranije i više ratnički raspoloženi od Srba. Vjeruju da UN ratificiraju stalno okupaciju jedne trećine teritorija njihove zemlje i ističu kako će se hrvatska zastava vrlo brzo ponovno vijoriti nad Vukovarom. Ignjatijev dalje piše kako bi argumente Srba trebalo saslušati, ali dodaje, da bi oni bili mnogo uvjerljiviji da Srbi nisu uvjereni da je cijeli svijet, a osobito strani novinari, protiv njih, jer - kaže - nakon što vam pijani pripadnici poluvojnih jedinica konfisciraju automobil, nakon što pucaju na vas i prijete vam, nekako postajete ravnodušni prema njihovim pričama. U istočnoj Slavoniji se vrijeme vratilo pet stoljeća unatrag. Nekada jedan od najciviliziranijih dijelova Europe vratio se barbarizmu srednjega vijeka. Ludilo nacionalizma dvadesetog stoljeća gurnulo je dio europskog kontinenta natrag na njegove feudalne početke. "The Sunday Times" piše kako je BiH povod svađe između SAD i Britanije zbog nespremnosti Londona da za mirovne snage NATO-a u Bosni odvoji više od tri i pol tisuće vojnika, koliko ih već sada ima na terenu. Prema vojnim planerima NATO-a, piše dopisnik lista iz Washingtona, u tim bi snagama trebalo biti oko 70 tisuća ljudi. Amerikanci su obećali dati oko dvadeset pet tisuća vojnika, Francuzi 15 tisuća, dok je od Britanije bilo zatraženo 10 tisuća. Kako ostale zemlje članice zbog razno-raznih razloga ne mogu dati svoje vojnike postoji manjak od oko 25 tisuća ljudi. Izvori u britanskom ministarstvu obrane kažu da jednostavno nemaju dovoljno ljudi da tom zahtjevu iziđu u susret, a čak kada bi vojnika i bilo dovoljno, ne bi im se mogla dati prikladna oprema niti smoći novac za tu operaciju. Kriza u BiH je tako otkrila poveće rupe u strukturi britanskih oružanih snaga, a ako Britanija nije sposobna sudjelovati u ograničenoj akciji u Bosni njezina je uloga svjetskog mirotvorca, koju je sama odabrala, dovedena u sumnju. THE WASHINGTON POST, SAD, (28. III. 1993.) "Događaji prisiljavaju NATO na aktivniju ulogu" Dopisnik iz Bruxellesa William Drozdiak piše o NATO-u i mogućnostima promjene njegove uloge. Napominjući da je "četiri desetljeća NATO bio najuspješniji savez u povijesti zbog same činjenice što postoji", novinar ističe da u razdoblju poslije hladnoga rata NATO otkriva da se mora promijeniti kako bi se održao. "Na zaprepaštenje nekih članova, događaji u srednjoj i istočnoj Europi potiču savez na prihvaćanje odlučnijeg stajališta u pogledu jamčenja sigurnosti cijeloga kontinenta". Viši europski dužnosnik ističe da bi "dani kad je NATO značio 'nema akcije, samo riječi', mogli napokon biti gotovi". Savez se, napominje autor, već obratio svojim bivšim protivnicima novim savezništvom koje podrazumijeva političku i vojnu suradnju koja bi, za nekoliko godina, mogla rezultirati punim članstvom u NATO-u zemalja poput Poljske ili Mađarske". Drozdiak ističe da bi pravi test buduće relevantnosti NATO-a, po dužnosnicima saveza, uskoro mogao biti određen time koliko će dobro odgovoriti na nove izazove koje postavlja sigurnost u Europi, počevši sa sukobom na Balkanu. "NATO u praktičnim i političkim područjima prelazi na čuvanje mira, i nedvojbeno jednog dana, na mirotvorstvo. Zašto? Zato što su UN preopterećene i premalo plaćene. Te zadaće sigurnosti traže nas, budući da ih nitko drugi nije sposoban ispuniti na mjestima poput bivše Jugoslavije", ističe Manfred Woerner. NATO se priprema na slanje 50 do 70 tisuća vojnika, uključujući 20 tisuća Amerikanaca, koji će nametnuti mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu - "ako se bude moglo uvjeriti zaraćene Srbe, Hrvate i Muslimane da prihvate mirovni sporazum". Operacija čuvanja mira na prostoru bivše Jugoslavije, ističe Drozdiak, "po mišljenju mnogih, bit će presedan koji će nagovijestiti buduću sudbinu NATO-a: postat će europski glavni jamac sigurnosti, spreman na intervenciju pod međunarodnim mandatom, kojom će se zaustavljati etnički sukobi, štititi izvori energije i odvraćati vanjske agresore". "Pogleda li se složenost vojnih operacija nužnih za europsku sigurnost u ovom nestabilnom razdoblju, logično je da se svijet, UN i drugi obraćaju NATO-u. Katkada će NATO odlučiti da ne sudjeluje, i tada će se UN obratiti drugima, ali vjerujem da je NATO jedina organizacija kojoj struktura zapovijedanja, uvježbanost i iskustvo omogućavaju ispunjavanje teških zadaća, što je i odredilo njegovu buduću važnost za europsku sigurnost", rekao je John Shalikashvili, zapovjednik snaga NATO-a Europi. Pripremajući savez za nove izazove, Shalikashvili nadzire najdramatičnije promjene u strukturama NATO-a od njegova osnivanja 1949., napominje Drozdiak. U nastavku autor dodaje da "mnogi saveznici, shvativši da svojim sredstvima ne mogu namiriti potrebe sigurnosti, udvostručuju svoje napore da održe NATO kako bi sačuvali puni angažman SAD u obrani Europe, unatoč smanjenjima broja američkih jedinica. 'Europljani kažu da žele preuzeti veću odgovornost u vlastitoj obrani, ali svi znaju da nema alternative ovisnosti o američkim jedinicama i tehnologiji', rekao je viši europski diplomat, 'a s predstojećim recesijama i smanjivanjima u obrani, ta bi ovisnost mogla postati još većom'. Čak je i Francuska, koja se 1966. povukla iz združenoga zapovjedništva NATO-a, zbog zabrinutosti američkom dominacijom, nedavno pojačala vojnu suradnju sa savezom (...) Posljedica svega toga je da su dugotrajni sukobi unutar saveza iznenada nestali. Francusku i druge europske članice nekada je brinulo pitanje ima li NATO pravo djelovati izvan teritorijalnih granica svojih članova. Međutim, kako se na Istoku širi opasnost od nestabilnosti, to više nije problem. (...)". Unatoč razlikama u mišljenju francuskih i američkih dužnosnika, više nema ozbiljnijih teškoća u postizanju sporazuma. Dužnosnici NATO-a kažu da će jedinstvo zapovjedništva NATO-a prevladati, a snagama izvan saveza, koje budu htjele surađivati, poput na primjer Francuske ili Rusije, bit će dodijeljene iste zadaće, piše među ostalim Drozdiak, upozoravajući na kraju i na to da se planeri NATO-a boje da bi smanjivanja proračuna obrane koje provode neke zemlje, moglo ugroziti sposobnosti saveza. KURIER, Austrija, (28. III. 1993.) "Libanon usred Europe" "Ovih je dana savezni kancelar Vranitzky u malom krugu rekao da mu je žao što je Austrija diplomatski priznala Bosnu. Jest da je jasno na kome leži glavna krivnja, naime na Srbima, ali on pretpostavlja da je tek međunarodno priznanje Bosne izazvalo napade bosanskih Srba. Slično se čuje često i za Sloveniju i Hrvatsku. Da se (konkretno: Nijemci i Austrijanci) nisu tako gurali za priznavanje... Činjenice su drugačije. Naime onakve kako stoji u internoj studiji austrijskoga ministarstva vanjskih poslova ('Sukob u bivšoj Jugoslaviji'): 'Cilj srpskog nastupanja bila je jedna ... srpskoj dominaciji podvrgnuta jugoslavenska federacija ili - kad je to zbog otpora sjevernih republika propalo - stvaranje velikosrpske države. ...Kronologija pokazuje da je oružani sukob srpska strana uzrokovala puno prije deklaracije o neovisnosti Slovenije i Hrvatske i (puno prije) međunarodnog priznanja tih država 15. siječnja 1992. ' Glede BiH 'i ovdje se mora ustvrditi da je prosec odcjepljenja srpskih područja BiH počeo već u rujnu 1991., a to znači mnogo prije ... plebiscita o neovisnosti BiH (20. II. do 1. III. 1992) i priznavanja BiH 6. IV. 1992. Od srpskog nastupanja BiH se mogla spasiti od krvave tragedije samo potpunom predajom'. U svemu je ipak točno da je samo priznanje bilo premalo: 'Umjesto da se sukob s trenutačnim priznanjem Slovenije i Hrvatske internacionalizira i poveže s jasnom prijetnjom Srbiji, da se nasilno postupanje protiv novih država neće dopustiti, zajednica država svojim je držanjem pridonijela da Beograd stekne dojam da će se velikosrpska ekspanzija pod geslom obrane stare jugoslavenske države tolerirati'. Na često postavljeno pitanje 'Hoće li se horror zadugo nastaviti?' odgovor glasi 'Hoće' (usprkos svim najavljenim prekidima vatre). Ako ne dođe do posredovanja izvana, još će godinama potrajati ubijanja i pustošenja. Svršetak se ne može očekivati: Kad budu poraženi bosanski Muslimani posegnut će za partizanskim ratom i terorizmom. Hrvati žele ponovno osvojiti svoja okupirana područja. Srbi tek počinju s progonom Albanaca sa 'svete srpske zemlje na Kosovu'. U Libanonu je trajalo 17 godina prije nego što je rat 'izgorio'. To predstoji i Europi", piše u komentaru lista Hans Rauscher. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG, NJEMAČKA, (27/28. III. 1993.) "Papirnati mir" "Kad slabiji iznenada potpiše mirovni plan, možda to pokazuje njegovu spoznaju da vrijeme radi protiv njega. Kad jači to odbaci onda iza toga stoji obratna računica: vrijeme i odnos snaga na njegovoj su strani. (...) Muslimani i Hrvati su potpisali Vance-Owenov plan, ali Srbi, koji imaju vojnu prednost, taj su papir jednostavno odložili. Zar je to čudno? Srbi bi morali odustati od opsade Sarajeva i povuči se u tri od deset enklava. Morali bi vratiti i krvave plodove svojih 'etničkih čišćenja', i to pošto su sa zadovoljstvom utvrdili da Vijeće sigurnosti nije smoglo snage za odluku o vojnim mjerama u službi zabrane letenja... Srbi nemaju puno razloga da se odriču prije nego što ispune svoje vojne ciljeve. Doista, američki ministar vanjskih poslova prijeti im 'svjetskom izolacijom'. Ali zašto bi to na Karadžića i Beograd ostavilo dojam, nakon što su uočili kako se paralizirano ovoga tjedna držala svjetska zajednica? Dovoljno je da slušaju posrednika EZ Owena koji je rezignirano objelodanio da 'za vojni pritisak, blago rečeno, u Vijeću sigurnosti nema odveć poleta". (Hina) dh 290451 MET mar 93