KULTUROCID U BOSANSKOJ POSAVINI: SAMOSTAN PLEHAN POKRAJ DERVENTE

Nadnaslov: Kulturocid u Bosanskoj posavini Naslov : Razaranje samostana Plehan Podnaslov: Sudbina samostana, stjegonoše duhovnog i kulturnog razvoja tog dijela Bosne i Hercegovine, nakon ratnih razaranja potpuno je nepoznata kao i njegovih umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti Piše: Aleksandar Španić (Hina) Nažalost, rat je na prostorima bivše Jugoslavije medijski izvukao iz zaborava mnoga sela i područja za koja se u Hrvatskoj i Europi gotovo i nije znalo. Takva je i sudbina hrvatske narodne baštine u Bosni i Hercegovini, koja je tek nedavno predočena javnosti. Jedan od takvih primjera je i franjevački samostan Plehan, desetak kilometara jugoistočno od Dervente, koji pripada mlađim samostanima u BiH, a svoj pravi procvat doživljuje tek zadnjih dvadesetak godina, što naglo prekida srpska agresija. O plehanskoj duhovnoj, kulturoj i intelektualnoj djelatnosti govori profesor na franjevačkoj bogosloviji u Nedžarićima u Sarajevu fra Marko Karamatić koji je i sam boravio u tom samostanu. Inače, posavski su franjevci i sada djelatni, ali u prognanstvu u Samoboru i Slavonskom Brodu. Plehanski je samostan utemeljen sultanovim fermanom 1853., kad je franjevcima bilo odobreno podizanje crkve i samostana, no pripreme su naglo prekinute 1855., kad je poginuo turski hodža Mula Sali Hasanija. Petnaest godina kasnije fra Lovro Grlić počeo je ponovno u Plehanu graditi crkvu, a 25. ožujka 1875. fra Paškal Vujičić proglasio je Plehan samostanom. Međunaslov: Nakladništvo i umjetnine Dolaskom austrijske vlasti u Bosnu i Hercegovinu samostan se polako razvija, tako da 1898. počinje izgradnja nove crkve koju projektira arhitekt Ivan Holtz u skladu s europskim historicističkim graditeljstvom tog doba. Pokreće se i časopis "Novi prijatelj Bosne", jedan od najstarijih u BiH, a nastavlja se na prvi časopis "Bosanski prijatelj", što ga je utemeljio fra Ivan Franjo Jukić 1850. "Novi prijatelj Bosne" izišao je samo u nekoliko brojeva, ali je bio već onda profiliran kao prava hrvatska novina. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova gradi se nova samostanska zgrada što ju je projektirao Karlo Paržik, uz Josipa Vancaša jedan od najpoznatijih graditelja na tim prostorima. Zgrada je svečano blagoslovljena 29. studenog 1932. i jedno je od najimpresivnijih zdanja u BiH, skladno uklopljeno s crkvom poput jedinstvene skulpture. Nakon drugog svjetskog rata, u kojem je samostan ostao neoštećen i neoskvrnut, nakon niza imovinskopravnih sporova franjevci ga ponovno preuzimaju 60-ih godina, a pod kraj 7O-ih počinje njegov pravi kulturni i duhovni procvat. Kako je samostan novijeg datuma, u njemu je uz vrijedne starine većina umjetničkog blaga novijeg postanja, tvrdi fra Karamatić. Najvrednije starine čuvale su se u samostanskoj knjižnici, a riječ je o rijetkim knjigama o povijesti rada franjevačkog reda u BiH iz 18. i 19. stoljeća. Taj dio je uglavnom spašen, kao i matične knjige i zapisi o rođenima, krštenima i vjenčanima u plehanskoj župi. Ti spisi imaju veliku vrijednost jer svjedoče o demografskim i drugim kretanjima pučanstva na tom prostoru, tvrdi profesor Marko Karamatić. Prave promjene nastaju dolaskom fra Vjeke Bože Jarka, profesora na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, neumorna skupljača umjetnina. Godine 1977. on je samostanu u Plehanu darovao četrnaest postaja Križnog puta za samostansku kapelicu, rad četrnaest uglednih umjetnika, poput Mujadžića, Kesera, Šohaja i t.d. Sljedeće godine fra Vjeko daruje velik dio zbirke samostanu koji sa zbirkom pokojnog fra Ante Jurića te samostanskim nabavama za gvardijanstva fra Mije Jerkovića tvori zbirku od šest stotina umjetnina, među kojima su i djela poznatih umjetnika, poput Ivana Meštrovića, Celestina Medovića, Frana Kršinića, Ede Murtića, Krste Hegedušića, Mirka Račkog, Antuna Augustinčića, Omera Mujadžića, Otona Glihe, Nikole Reisera, Zlatka Kesera. Međunaslov: Djela neprocjenjive vrijednosti ostala u Plehanu Ta je zbirka prije sadašnjeg rata bila među najvrednijima u BiH, tvrdi fra Marko Karamatić. Teme su većinom nabožnog sadržaja, ali u zbirci je i velik dio portreta, krajolika te povijesnih i svjetovnih tema. Većina je spašena na početku agresije na Bosansku posavinu i pretežito sklonjena u Slavonski Brod. No u plehanskoj su crkvi ostala i djela neprocjenjive umjetničke vrijednosti. Oltari u drvu Zdenka Grgića i Đure Sedera, velika Sederova freska "Posljednja večera", vitraji Ive Dulčića i Đure Sedera, Kršinićevi i Grgićevi kipovi s mozaicima Ivice Šiška tvorili su prostor iznimne ljepote. Dominirao je Kršinićev kip Krista u nadnaravnoj veličini od bijelog mramora, težak nekoliko tona, zbog čega ga je bilo nemoguće skloniti, kaže fra Marko Karamatić. Takvo umjetničko uređenje crkvenog prostora nije bio lagan posao i u početku je pučanstvu bilo strano i daleko, ocjenjuje fra Marko i dodaje da su ta djela snažne umjetničke snage s vremenom postala sastavnim dijelom novog svjetonazora župljana. Nažalost, rat u Bosanskoj posavini prekinuo je kulturni i vjerski rad samostana, a tijekom rata i crkva i samostanska zgrada nekoliko su puta pogođeni topničkim i minibacačkim projektilima. U lipnju prošle godine samostan je bombardiran i iz zraka. Nakon okupacije sudbina Plehana je nepoznata jer su po obavijestima zvonici crkve srušeni a crkva minirana. (Hina) do 241157 MET mar 93