PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

Francuski listovi LE MONDE, LE FIGARO, LIBERATION, LE QUOTIDIEN DE PARIS I LA CROIX 12. i 13. ožujka većinu su izvješća i komentara posvetili Miloševićevu boravku u Parizu i njegovu sastanku s francuskim predsjednikom Mitterrandom i supredsjedateljima konferencije. Liberation je 12. ožujka objavio uvodnik Patrica Sabatiera pod naslovom "Večera pod maskama". "Večera s vragom nikad nije bezopasna, čak niti kad za svaki slučaj nabavimo jako dugačku žlicu. (...) Prvi je problem večere organizirane sinoć u Quai d'Orsayu za Slobodana Miloševića u tome što juha koju su progutali međunarodni kuhari Vance i Owen ostavlja u ustima gorak okus 'etničkoga čišćenja'. Cilj minisamita u Elizejskoj palači bio je nagovoriti srpskog vođu da sjedne za pregovarački stol i sudjeluje u podjeli Bosne i tako doda svoje zrnce soli diplomatskoj kuhinji, iako je on bio prvi mesar koji je komadanje pretvorio u politiku u bivšoj Jugoslaviji. Još bismo se mogli nadati da su uzvanici kupili mir, začepivši nos kako bi mogli progutati napitak u društvu nasmiješenog Miloševića. Nažalost, ništa nije manje sigurno. Zna se da sporazumi s vragom uvijek imaju i skrivenu klauzulu. Pretpostavimo da uzvanici u Quai d'Orsayu nisu, kako se glasno brane, prodali dušu. (...) Milošević je, odgovorit će nam, vrag samo na slikama svojih protivnika. A ništa ne može biti gore od polagane agonije koju već godinu dana proživljava Bosna. Plan Vancea i Owena ima blagoslov okupljenih naroda, a nitko do danas nije mogao naći bolji lijek za spašavanje ostataka bosanske države i nade u mir. Ispada da je pozivajući na banket čovjeka optuženog za ratne zločine koji ne prikriva svoje ekspanzionističke apetite 'velikosrbina', Mitterrand, sa željom da bude pomoćnik u uspostavi mira, odigrao ulogu čarobnjačkog pripravnika", piše Sabatier. U istom je broju list objavio i članak Pierrea Haskia pod naslovom "Francuska, sumnja u srbofiliju". Haski među ostalim piše: "'Francuska nije bila niti će biti protusrpska', izjavio je prošlog mjeseca Mitterrand, protiveći se onome što je nazvao 'općim pritiskom za uporabu sile'. Mnogi se naprotiv pitaju ne ostaje li možda Francuska zarobljenica vlastitih predrasuda u korist Srba. To je pitanje koje se ponovno pojavljuje s Miloševićevim dolaskom u Pariz. U međunarodnoj nemoći Francuska je zauzela mjesto na poseban način. Nećemo je optužiti za neaktivnost ili ravnodušnost: francuske su plave kacige na terenu u prvim redovima, a dvanaest ih je već poginulo. Pariz je pokrenuo humanitarne akcije, a svojim putovanjem u Sarajevo Francois Mitterrand je otvorio put pomoći za opkoljeni glavni grad". Međutim, dodaje Haski, "u francuskom je stajalištu bilo dvosmislenosti. Proizvod generacije koju je oblikovala povijest, Mitterrand nije lako prihvatio raspad jugoslavenske federacije u lipnju 1991, bojeći se širenja zaraze prema istoku. Zatim mu je trebalo godinu dana, sve do europskoga sastanka na vrhu u Lisabonu, da prizna posebnu odgovornost srpske strane u sukobu, iako niti jedna strana neće biti oslobođena u analizi događaja. Napokon, dajući prednost 'isključivo humanitarnim' akcijama, Pariz je dugo odgađao druga politička rješenja, sve dok stanje na terenu u BiH više nije dopuštalo niti jedno". Haski zatim napominje da se Francuska dugo opirala priznavanju Slovenije i Hrvatske. Poslije toga uslijedila je humanitarna akcija, a zatim se Francois Mitterrand priključio planu Vancea i Owena. Na kraju članka Haski ističe: "Francois Mitterrand je pootrošio dosta vremena dok ga nije prihvatio, ali je to učinio prošlog mjeseda, kad je u Le Mondeu naglasio da se taj plan može 'promijeniti'. Jučer su taj plan pokušavali prodati Miloševiću pregovarači, ali i Mitterrand. Ako ne uspije, kriva će biti dvojica diplomata; uspije li, Mitterrand će moći tražiti svoj dio slave i odati počast svojem stalnom izboru: Srbima omogućiti izlaz, sačuvati obzira prema Miloševiću, zadržati središnji položaj. Ako je točno da se računa jedino rezultat, ipak će biti pomalo paradoksalno bude li se Francuska u UN zalagala za glasovanje o stvaranju međunarodnoga suda ratnim zločincima u bivšoj Jugoslaviji, i istodobno omogućila Miloševiću, prvooptuženom u sukobu, da se preruši u čovjeka koji napokon može donijeti mir. Neki će govoriti o dvoličnosti, a drugi, blaži, o realnoj politici". U uvodniku od 12. ožujka Le Figaro među ostalim ističe da je Milošević dobio ono što je želio: "Odbijajući se jasno izjasniti za ili protiv sporazuma, dobio je na vremenu". Ishod plana Vancea i Owena, drži autor, ovisi o srbijanskom Predsjedniku. "Ili će uložiti potreban napor da nagovori Srbe u Bosni da prihvate plan dvojice supredsjedatelja, ili će, procjenjujući da njegova 'odvojena braća' mogu osvojiti još teritorija, dopustiti da oružje nastavi stvarati nepovratnu stvarnost poput 'etnički čistih' područja. Od početka jugoslavenskoga sukoba metoda se nije promijenila. Milošević je naizmjence izazivač rata ili tvorac mira". Autor ističe kako je "vrlo simbolična podjela zadaće između Billa Clintona, koji bi morao uvjeriti Muslimane, i Francoisa Mitterranda, koji se usredotočuje na Srbe. Milošević priznaje jedino silu. Uvjeren da ni Amerikanci ni Europljani neće na njega poslati vojsku, srbijanski Predsjednik osjetljiv je samo na jedan argument: djelotvornu primjenu embarga. U svojoj zemlji Milošević ima razloga za uznemirenost. Na njegovu popularnost mogli bi utjecati skandali povezani s onima koji su bogatstvo zaradili na crnom tržištu, ali i bijeda s kojom je suočeno stanovništvo". Autor drži da je blizu trenutak kad će Milošević prihvatiti dogovor o Bosni. "Vance i Owen Srbima daju 40 posto republike, dok su oni osvojili 70 posto. Prije rata činili su 31 posto pučanstva", ističe autor, dodajući kako "popuste li malo, srbijanski Predsjednik može još mnogo dobiti. Ne dogodi li se preokret u zadnji čas, Francois Miterrand koji je susret organizirao na zahtjev Vancea i Owena, uspio je tek izvršiti mali medijski udar. I dalje igru vodi Slobodan Milošević". U broju od 13. ožujka Le Figaro je objavio komentar Renauda Girarda pod naslovom "Piroman i vatrogasac". "Konferencije i međunarodni sastanci na vrhu nižu se jedan za drugim, a svaki put Slobodan Milošević, svemoćni srbijanski Predsjednik, na kraju... obeća. Koji je bio cilj sastanka u Parizu u četvrtak između gospode Mitterranda, Miloševića, Vancea i Owena, koji je organiziran na inicijativu supredsjedatelja konferencije o bivšoj Jugoslaviji? Srbijanskog se Predsjednika moralo nagovoriti na to da izvrši pritisak na Srbe u Bosni da napokon pristanu na potpisivanje plana Vancea i Owena", piše Girard. "U istom trenutku dok se raspravljalo u Parizu - najprije u Elizejskoj palači, a zatim u Quai d'Orsayu tijekom improvizirane radne večere - elitne su jedinice 'srpske republike s Pala' nastavljale ofenzivu protiv muslimanskih enklava u istočnoj Bosni. U 'poluvremenu' petosatnog diplomatskog maratona, Milošević nije nimalo popustio. Čak je i odbio poduprijeti podjelu predviđenu planom Vancea i Owena, izjavivši da 'moraju odlučiti tri zajednice (srpska, bosanska i hrvatska)'. Znajući iz iskustva da se drskost isplati, nije se bojao zahtijevati ukidanje međunarodnoga embarga protiv Srbije, u zamjenu za njegovu potporu trenutačnom prekidu vatre u Bosni. Međutim, Mitterrand mu je svojim odgovorom dao naslutiti suprotnu mogućnost: to jest pojačavanje embarga i izolaciju Srbije. 'Ne postignemo li sporazum, međunarodna će zajednica djelovati', odgovorio je, kako kaže lord Owen, Mitterrand Miloševiću", piše Girard. Srbijanski je Predsjednik shvatio, dodaje autor, da "te večeri u Parizu neće dobiti više ništa. A budući da je dobro odgojen čovjek, odlazeći je međunarodnoj zajednici i Francuskoj dao obećanje. Po izvorima s Quai d'Orsaya, Milošević je rekao da je spreman 'posredovati kod Srba iz Bosne kako bi pristali na sastanak u New Yorku s Vanceom i Owenom početkom sljedećeg tjedna". Milošević je, nastavlja Renaud Girard, "čovjek koji je zapalio nacionalističku bačvu baruta u bivšoj Jugoslaviji: dovodeći u pitanje na Kosovu 1988, krhku ravnotežu saveznoga Ustava nasljeđenog od Tita. Međunarodna bi zajednica sada htjela da on ugasi požar. Kod piromana je nezgodno to što nisu baš često i najbolji vatrogasci. Nitko ne sumnja u to da je Milošević u velikoj mjeri odgovoran za građanski rat u Bosni. Međutim, ima li on još sredstava kojima može urazumiti srpske vojnike u Bosni? U to se može sumnjati. Kako bi postigli ciljeve koje propovijeda velikosrpska ideologija, ti Srbi nisu oklijevali u primjeni svih sredstava: masakra i masovnih silovanja, paljenja sela i sustavnih progona pučanstva. Kad se ljude pošalje na put nasilja i zločina, teško je, čak i opasno, napustiti ih...". "Svakako se mora pohvaliti dobru volju organizatora sastanka u Parizu", ističe Girard, "međutim, ispitivanje konteksta i rezultata susreta ostavlja neobičan dojam pogrešnog odabira sredstva i trenutka. Više nije vrijeme da se piromane prima, nego da im se sudi. Što se mogućih vatrogasaca tiče, njihovo je ime svima poznato još od ljeta 1992: međunarodne interventne vojne snage. Jezik UN naziva ih 'snagama za uspostavu mira', nasuprot sadašnjim 'snagama čuvanja mira', koje mogu jedino promatrati širenje sukoba. Ili se šalje vatrogasce (koji su uvijek skupi), ili se pušta da vatra gori, s nadom da će se sama ugasiti. U Bosni je, nažalost, moguće samo jedno rješenje. Vrijeme diplomatskih isprika je prošlo", zaključuje Renaud Girard. 13. ožujka La Croix je objavio komentar Beatrice Toulon pod naslovom "Miloševićeva oklijevanja". Autorica ističe da je "unatoč umirujućem priopćenju, sastanak sa srbijanskim Predsjednikom u Parizu ipak bio neuspješan". Srbijanski je Predsjednik "odbio nastaviti razgovore i u petak ujutro, kako mu je predloženo. To bi moglo biti znakovito", napominje Beatrice Toulon. Poslije svršetka prvoga dijela razgovora Vance i Owen nisu skrivali razočaranje. Milošević je čak svoje sugovornike iznenadio odlučnošću, to jest neosjetljivošću. Večera na Quai d'Orsayu imala je nekoliko ciljeva, ističe novinarka. "Prvi je cilj bio ublažiti zlovolju srbijanskoga Predsjednika koji je tvrdio da je loše primljen (...) Drugi je cilj bio uvjeriti srbijanskoga sugovornika u hitnost. 'Strpljivost međunarodne zajednice je na izmaku', navodno je upozorio predsjednik Mitterrand izravno aludirajući na moguće pooštravanje sankcija protiv Srbije. Washington razmišlja o potpunoj blokadi Srbije, ali se tome Francuska do sada protivila. Treća je poruka bilo podsjećanje na to da se plan Vancea i Owena mora prihvatiti 'u cijelosti'. Drugim riječima, uzaludno je nastavljati rat, kako je to trenutačno slučaj u istočnoj Bosni kako bi se povećao srpski teritorij. (...) Navečer je predsjednik Milošević navodno pristao na to da će 'posredovati kod Srba u Bosni'. Isto je tako navodno zajamčio da će Srbi iz Bosne sudjelovati na pregovorima koji počinju potkraj tjedna u New Yorku. Međutim, takav je ishod najavljen prije nekoliko dana. 'Rezultati nisu loši', željeli su u petak vjerovati u ministarstvu vanjskih poslova koje je priznalo da se Francuska jako angažirala. 'Dali smo Miloševiću priliku da svojoj javnosti kaže da ima veliku međunarodnu ulogu'. Međutim, misli li srbijanski Predsjednik na svijet ili na veliku Srbiju?", pita na kraju Beatrice Toulon. U članku pod naslovom "Krhka Miloševićeva obećanja", objavljenom 13. ožujka u Liberationu, Pierre Haski piše: "Pregovarači UN i EZ govore o 'bitnom napretku', francuski dužnosnici o 'pozitivnom rezultatu': unatoč tom neizbježnom optimizmu mora se pričekati sljedeći tjedan kako bi se vidjelo je li sastanak sa srpskim vođom Miloševićem, bio od ikakve koristi". Milošević se, nastavlja Haski, obvezao na to da će izvršiti pritisak na Srbe u BiH, Karadžića i Mladića, da sudjeluju na pregovorima u New Yorku. Ali se nije htio zauzeti za to da ih nagovori da prihvate kartu podjele Bosne. "Francuski dužnosnici unatoč svemu nadaju se 'deblokadi'. Dok se tijekom poslijepodneva Milošević činio tvrdoglavim, za večerom na Quai d'Orsayu promijenio je ponašanje. Večeru je poslije razočaravajuće rasprave predložio Roland Dumas, želeći izbjeći neuspjeh, a srbijanski ju je Predsjednik prihvatio tek poslije 'duljeg razmišljanja'", piše Haski. Osvrćući se na rezultate te večere, autor među ostalim ističe da je ona "zaključena dvostrukim angažmanom: dovesti Srbe iz Bosne u New York i osigurati poštivanje sporazuma o krajini, srpskoj pokrajini u Hrvatskoj. Srpski je vođa završio raspravu novim zagovaranjem ukidanja sankcija koje pogađaju njegovu zemlju, što Parizu omogućuje da razmišlja kako je cjenkanje moguće. Za sada je službeno stajalište ipak ono koje je jučer izrazio Predsjednik Republike: ostanu li Srbi jedini koji nisu potpisali plan, Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) pogodit će nove sankcije. (...) Očekujući New York, Zapadnjaci dovršavaju plan o razmještanju međunarodnih snaga koje će osigurati provođenje plana. U službenim se raspravama Francuzi i Amerikanci razilaze u pogledu zapovjedništva (...). Još se mora preskočiti i posljednja etapa, prihvati li Milošević posljednji izlaz koji mu je ponuđen na pariškoj večeri", zaključuje Haski. (Hina) dr 150254 MET mar 93