PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 11. ožujka (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC (10. III. 1993.) Pregled tiska "The Guardian" se jutros pozabavio aferom koja potresa Beograd i Srbiju. Riječ je o bijegu privatnog bankara Jezdimira Vasiljevića, poznatog pod nadimkom gazda Jezda, koji se po nekim informacijama već nalazi u Izraelu. Dopisnik lista za istočnu Europu Ian Traynor piše kako je srpska državna televizija, koja je pod čvrstom rukom predsjednika Slobodana Miloševića, pokušala umiriti tisuće zabrinutih štediša koji su naišli na zatvorena vrata gazda Jezdine banke. Televizija je tvrdila da će se on u Beograd vratiti prije vikenda, međutim bankar Vasiljević je to opovrgao na konferenciji za novinstvo koju je održao u Budimpešti. On je kazao kako ne samo da nema namjeru vratiti se u Beograd, već da će u inozemstvu financirati oporbeni pokret protiv predsjednika Miloševića. Traynor dalje navodi kako se sumnja da su gospodin Vasiljević i, drugi privatni bankar, gospođa Dafina Milanović rukovodili crnom burzom i operacijama kojima su kršili sankcije protiv Srbije, i to u suradnji sa srpskom vladom. Prije nekoliko mjeseci srpska je vlada, naime, njima prodala nekoliko benzinskih crpki, a oni su kako se vjeruje, ostvarili veliki profit od krijumčarenja nafte. Štoviše, zapadni diplomati kažu, da je gospođa Milanović kupila dozvolu za otvaranje svoje banke tako što je nabavila opremu za srpske snage u Bosni. Gospodin Vasiljević je, po nekim izvješćima, tijekom rata u Hrvatskoj 1991. godine kupovao opremu za JA. RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI (10. III. 1993.) Iz tiska "Le Figaro" donosi reportažu iz vojvođanskog sela Temere pod naslovom 'Vojvodina - tiho čišćenje', posvećenu nekim problemima mađarske manjine, koja čini sedamnaest posto ukupnog pučanstva pokrajine. Posebni dopisnik lista ocjenjuje da je hrvatski narod u ovom dijelu Srbije glavna žrtva tzv. etničkog čišćenja, ali da su ugroženi i predstavnici mađarske manjine. Predsjednik Demokratskog saveza Mađara u Vojvodini tvrdi da Mađare proporcionalno više novače od Srba. On kaže da postoje dva moguća scenarija za Vojvodinu. Prvi predviđa očuvanje statusa quo, a drugi, pesimistički, zaoštravanje socijalne krize i gubljenje kontrole srpskih vlasti nad situacijom u republici. Ako se ostvari ovaj drugi scenarij i budu li počinjeni zločini, Demokratski savez Mađara se zalaže da svi Mađari napuste Vojvodinu. U rubrici "Dossier" Mirko Knez razmatra pobjedu real-politike u stavu Washingtona prema Bosni. "Jučerašnji posjet francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda Washingtonu na simboličan je način, čini se, potvrdio definitivnu pobjedu krajnje pragmatičnog pristupa nove američke administracije rješavanju problema BiH. Na zajedničkoj konfrenciji za tisak Mitterrand i njegov domaćin Bill Clinton istaknuli su jedinstvo stajališta Pariza i Washingtona u tom pitanju. Francuska je od samog početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji, od svih europskih zemalja najaktivnije prisutna u pokušajima da se pronađe rješenje, ali se njen pristup ne može smatrati odlučnim ili originalnim, pa je zato njegova konstruktivnost, odnosno efikasnost u velikoj mjeri ograničena. Od nove američke administracije dugo se očekivalo da će se svom svojom međunarodnom težinom odlučnije uključiti u rješavanje problema BiH, i to ponajprije na osnovi prijašnjih stajališta Billa Clintona. Naravno, nitko nije shvaćao previše ozbiljno njegove izjave u predizbornoj kampanji, kada je Bushovu administraciju zbog Bosne žestoko kritizirao. Međutim, i u ulozi novoizabranog predsjednika, Clinton je u prijelaznom razdoblju ostao otvoreni pristaša odlučnijeg američkog nastupa u BiH. S početkom prosinca on je stao uz Busha kad se ovaj založio za konkretne mjere da bi se postiglo poštovanje zabrane vojnih letova nad BiH, uključujući i zračne napade na baze srpskog ratnog zrakoplovstva. Jedino što je Clinton već tada isključivao bila je jednostrana američka vojna akcija, i to u prvom redu zbog opasnosti od prevelikog broja ljudskih žrtava, koje bi ona nesumnjivo izazvala. Nakon službenog preuzimanja dužnosti predsjednika, taj Clintonov dobronamjerni, ali pomalo i naivni voluntarizam brzo se suočio s hladnim pragmatizmom Pentagona, predvođena zapovjednikom vrhovnog stožera američkih oružanih snaga generalom Colinom Powellom, koji se odlučno usprotivio svakom obliku američke vojne akcije na Balkanu. Sličnu sudbinu doživjelo je i Clintonovo diplomatsko angažiranje, koje je došlo do izražaja nakon što su mirovni pregovori o BiH iz Ženeve prebačeni u New York. Tada se Bijela kuća dosta odlučno usprotivila Vance-Owenovu mirovnom planu, ističući - ne bez razloga - da se njime zapravo priznaju rezultati srpske agresije. Zbog snažnog pritiska međunarodne javnosti, u prvom redu dopredsjednika mirovne konferencije, odnosno predlagača plana, Washington nije dugo ustrajao u osporavanju tog plana. Prošloga mjeseca SAD su nakon dugog oklijevanja objavile svoj plan u šest točaka za rješenje bosanskohercegovačkog sukoba. Zbog njegove umjerenosti taj je plan bio prvi pouzdan znak da se Bijela kuća konačno odlučila za pragmatičan pristup rješavanju tog problema. Taj se pristup najbolje otkrio potkraj prošloga tjedna kada se čak dosad iznimno oprezni glavni tajnik UN Boutros Ghali, prvi put sasvim otvoreno očitovao za vojnu intervenciju protiv Srba u BiH, ako se ne bude moglo pronaći sporazumno rješenje. Visoki predstavnici američke administracije odmah su reagirali izjavom da se Bijela kuća ne slaže s Boutrosom Ghaliem i da isključuje slanje svojih snaga u BiH, prije nego što bi bilo postignuto političko rješenje krize s kojim bi se složile sve sukobljene strane. To američko stajalište je izričito potvrđeno i na jučerašnjoj Clintonovoj i Mitterrandovoj zajedničkoj konferenciji za novinare u Washingtonu. Od svjetskog policajca koji nije oklijevao udariti one koje je smatrao krivcima za remećenje tzv. Novoga svjetskog poretka, SAD su se u slučaju krize na Balkanu pretvorile u neodlučnog taktizera. Jedino što je u toj situaciji preostalo Washingtonu bilo je angažiranje na humanitarnom području i jačanje pritiska na stranu koja se smatra najodgovornijom za sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Sve to, doduše, uz visoku profesionalnost i medijsku samouvjerenost, ali s veoma nesigurnim praktičnim rezultatima. Tri su glavna uzroka ovom važnom zaokretu u američkom pristupu rješavanju krize na Balkanu. Prvi je nezainteresiranost, odnosno protivljenje većine Amerikanaca aktivnijem američkom sudjelovanju u rješavanju tih kriza, na jednoj, i strateška politička orijentacija Clintonove administracije, koja se zasniva na prioritetnom rješavanju domaćih gospodarsko-društvenih problema, na drugoj strani. Zatim, pri inicijativi za uporabu sile u BiH, Washington je odmah naišao na protivljenje Francuske i Velike Britanije, koje se plaše za sudbinu svojih nekoliko tisuća pripadnika UNPROFOR-a u BiH. I treći, ništa manje važan razlog njegova oklijevanja nesigurno je političko stanje u Rusiji, gdje već duže vremena traje odmjeravanje snaga između relativno liberalnog i prozapadno orijentiranog Jeljcina, i brojnih i utjecajnih pristaša konzervativne struje, koja ne krije svoja prosrpska stajališta. Clinton nije želio bilo što poduzeti bez čvrste potpore Rusije, na koju nije mogao računati u slučaju oštrijeg nastupa protiv Srba. Naglašeno uvažavanje Rusije istodobno pokazuje jedan od osnovnih interesa SAD u odnosu na balkanske ratove, koji sigurno nije da se, kako je jučer izjavio američki posrednik na newyorškim pregovorima Regionald Bartholomew, pronađe pravedno i trajno rješenje za sve strane u sukobu, nego puno pragmatičnije: sprečavanje nekontroliranog širenja sukoba u kojem bi Rusija, naravno, mogla imati odlučujuću ulogu. Na drugu praktičnu brigu Washingtona u vezi sa sukobom u bivšoj Jugoslaviji upućuju reakcije najviših predstavnika Bijele kuće, uključujući i samog Clintona, na jedva prikrivenu prijetnju terorizmom, koju je u pompoznom pozivu američkom narodu nedavno uputio vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Najkraće rečeno, američko angažiranje u rješavanju balkanskih sukoba bit će toliko veće koliko je veća opasnost od širenje sukoba uz moguće uvlačenje Rusije u ratni vrtlog, na jednoj, i konkretna prijetnja terorističkim akcijama na samoj američkoj teritoriji, na drugoj strani". BELGIJA LA LIBRE BELGIQUE (10. III. 1993.) Hrvatska ne uspijeva izići iz ratnog stanja Christophe Lamfalussy razgovarao je s doktorom Škrabalom. U podnaslovu autor ističe da je "Hrvatska međunarodno priznana prije više od godinu dana. Ta mala zemlja ipak nikada nije uspjela ojačati. Razlog: rat bjesni u Bosni i prijeti krajini ili čak Slavoniji, gdje su smještene belgijske jedinice u sastavu plavih kaciga". U uvodu autor predstavlja ministra Škrabala. - Zašto Hrvatska podupire plan za Bosnu Vancea i Owena? = Osim hrvatskih prognanika imamo gotovo petsto tisuća izbjeglica iz Bosne, od kojih su 80 posto Muslimani. To je za nas velik teret. Trošimo u prosjeku 103 milijuna dolara mjesečno. Istina je da dobivamo humanitarnu pomoć, ali novac gotovo i ne dobivamo. - Što očekujete od Srba koji žive u Hrvatskoj? Da odu? = Srbi su prije rata činili 12 posto pučanstva, ili oko pola milijuna. Danas ih nema više od osam posto. Mnogi su pobjegli. Od onih koji su ostali manjina se bori. To su ekstremisti. Pomažu im jedinice koje dolaze iz Beograda. Nastojimo potajice pregovarati s umjerenim Srbima, osobito onima u zapadnom sektoru. - Zašto je hrvatska vojska napala Srbe kod masleničkog mosta? = To je bilo nužno. Morali smo uspostaviti cestovni promet i ponovno otvoriti zadarsko uzletište. - Ali zašto ste to učinili kad je Bill Clinton tek ušao u Bijelu kuću? To je diplomatska pogreška. = Za to postoje dva razloga. Prvi je to što je u siječnju bilo hladno. Sto tisuća ljudi bilo je izolirano na jugu Hrvatske i pola milijuna u BiH. Morala im se dopremiti hrana. Drugi je razlog to što smo, uz potporu UNPROFOR-a, 27 puta planirali sastanke s pobunjenicima kako bismo riješili pitanje Maslenice. Svaki put su se predomislili u posljednjem trenutku. Tada smo pokazali svijetu da možemo osloboditi most vlastitim snagama. Komentirajući odnos s jedinicama UNPROFOR-a ministar Škrabalo je napomenuo: "S Belgijancima i Skandinavcima nemamo problema. Ali s Rusima, Nigerijcima ili Kenijcima..." - Može li se nazrijeti rješenje masleničkog problema? = Nadam se, u sljedećih deset dana, uz pomoć UN Hrvatska će se vojska morati povući. Hrvatska policija, UNPROFOR i nekoliko srpskih policajaca preuzet će položaje na cijelom području koje smo oslobodili, uključujući i most. - Mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj produljen je za mjesec dana. Jeste li zadovoljni? = Ne potpuno. Jer UNPROFOR nije zaustavio rat. Ali produljenje je bilo nužno kako bi se omogućio nastavak pregovora o Bosni. Mi ovisimo o onome što se događa u Bosni. Auto-cesta od Zagreba prema istoku je blokirana. Vlakovi prema Splitu ne voze. Naftovodi su u prekidu... - Recite nešto o belgijskim plavim kacigama u Baranji. = Oni dobro rade. Ja sam rođen blizu Baranje, u Vojvodini, 1929. Baranja je ponajprije bila njemačka, mađarska i hrvatska. Nijemci su protjerani poslije drugoga svjetskog rata. Zatim su je kolonizirali Srbi koji su došli s juga i iz Crne Gore. Ali čak i uz to, većina pučanstva ostali su Hrvati i Mađari. Onda je počeo rat. Sada se tamo nastanilo 25 tisuća srpskih kolonizatora. - Vratimo se na stanje u Hrvatskoj. U Zagrebu su se pobunili sindikati. Organiziraju štrajkove. Kupovna moć pada... = Svakako, ali sve je to povezano s ratom. Ratna se šteta procjenjuje na 20 milijardi dolara. Uništeno je ili teško oštećeno 30 posto hrvatske industrije. Uništene su dvadeset i dvije bolnice. Prirodno je da se povećava socijalna napetost. - Kako mislite da ćete oživjeti gospodarstvo, ako se postigne mir? = Intenzivnom privatizacijom. Mobilizirajući kapital naše dijaspore. Izvan zemlje, osobito u Kanadi, SAD, Južnoj Americi i Africi, Novom Zelandu i Australiji ima tri i pol milijuna Hrvata. To su bogati ljudi. I žele se vratiti. Primjer: od šest mojih pomoćnika u ministarstvu vanjskih poslova koji danas imaju bitnu ulogu, polovica dolaze iz dijaspore. - Neće biti investicija u Hrvatskoj, ako ne bude demokracije. Neki se žale na nacionalizam vaše vlade... = Ima kritika, ali su neopravdane. Tri izbora, koja smo proveli, pratile su međunarodne organizacije. Sva su njihova izvješća bila izvrsna. Samo pet posto glasača glasovalo je za ekstremnu desnicu. Le Pen ima 12 posto u Francuskoj. - Žalbe koje se čuju odnose se na ljudska prava, osobito na prava Srba. = Točno je da je bilo pretjerivanja. Kad bi vaša cijela obitelj bila pobijena pred vama, i vi biste se htjeli osvetiti. Znate, u Francuskoj je poslije drugoga svjetskog rata smaknuto 48 tisuća kolaboracionista, bez pravoga demokratskog postupka. FRANCUSKA LE MONDE (11. III. 1993.) Nepokolebljivi srpski vođa U današnjem uvodniku list komentira mogućnost postizanja sporazuma sa Slobodanom Miloševićem i odnos Francuske prema njemu. "Htjeli mi to ili ne, kraj ratova u bivšoj Jugoslaviji pretpostavlja svojevrstan sporazum sa Slobodanom Miloševićem. Srbijanski Predsjednik, u kojemu bivši američki državni tajnik Lawrence Eagleburger vidi 'zločinca' što je zaslužio da ga se izvede pred međunardoni sud, a drugi ga drže fanatikom, očito igra ključnu ulogu. On može, po kalendaru svojih ambicija, poslati jedinice u napad na Hrvatsku, izazvati pobunu u krajini, Slavoniji ili Bosni, predvoditi etničko čišćenje... i iznenada se postaviti kao 'borac za mir' kad političkim pregovorima prijeti raspad. To se već pokazalo u Ženevi potkraj siječnja. Pregovori između tri bosanske frakcije tapkaju na mjestu. Dva posrednika Cyrus Vance i David Owen doveli su Miloševića u Palaču naroda i problem je brzo riješen", piše komentator. "Tada se beogradski vođa, koji je odobrio mirovni plan u glavnim crtama, mogao hvaliti da je imao odlučujući utjecaj u prisiljavanju Karadžića i Srba iz Bosne da napokon prihvate načela budućeg ustava BiH. Sve ukazuje na to da su Vance i Owen sada u sličnoj situaciji. Newyorški pregovori, koji se uglavnom odnose na podjelu Bosne i Hercegovine na deset pokrajina s velikom autonomijom, blokirani su i odgođeni. Potkraj tjedna Srbi, Hrvati i Muslimani morat će prihvatiti ili odbiti glasoviti zemljovid. Vremena je sve manje, a u toj vrlo osjetljivoj fazi Washington je pritisnuo Aliju Izetbegovića kako bi službeno potvrdio nacrt. Pregovarači opet računaju na Miloševićevu sposobnost uvjeravanja kako bi izišli na kraj s nepopustljivošću doktora Karadžića i spasili mirovni plan". Komentator ističe kako nije slučajno što su "'ustrajno' zahtijevali od predsjednika Mitterranda da im omogući sastanak u Parizu 11. ožujka sa srbijanskim Predsjednikom. Milošević zna da je u Elizejskoj palači i na Quai d'Orsayu uvijek imao ne baš prijatelje - ta bi riječ bila ipak prejaka - nego pozorne slušatelje, jedne od malobrojnih europskih vođa osjetljive na političke zahtjeve Srbije. Nije li Predsjednik prije nekoliko mjeseci tvrdio da Francuska 'nikada neće ratovati' protiv Srba? Čak ako i Francuska službeno ne organizira taj susret, Milošević neće doći u 'neprijateljsku' zemlju. Nedvojbeno je da će na kraju tih razovora reći da će sve učiniti kako bi Srbe iz Bosne i Karadžića naveo da u predstojećim danima potpišu cjelokupni mirovni plan. Uspije li - što je vrlo vjerojatno, želeći žrtvovati Karadžića - moći će ponovno tvrditi da mir napreduje zahvaljujući njegovoj diplomatskoj intervenciji. I istodobno ponavljati, kao i u Ženevi početkom godine: 'Etničko čišćenje? Ne znam što je to!?", zaključuje komentator. List je objavio i članak dopisnika iz Washingtona Alaina Frachona i Claire Trean. Dopisnici izvješćuju o susretu francuskog predsjednika Mitterranda i američkog predsjednika Clintona. "Susret je bio srdačan jer su se predsjednici složili u pogledu najbitnijih pitanja - problemu bivše Jugoslavije i Rusije - iako su priznali razmimoilaženja Francuske i Amerike u pogledu međunarodnih trgovinskih pregovora. Bosna je bila najvažnija tema razgovora koji su se vodili ujutro. Tom je prilikom Mitterrand odlučio najaviti američkom Predsjedniku da će u četvrtak, 11. ožujka, u Parizu predsjedati na sastanku pregovarača Vancea i Owena s Miloševićem. Supredsjedatelji mirovne konferencije pitat će beogradskog vođu što namjerava učiniti kako bi Srbi iz Bosne prihvatili mirovni plan o kojemu se raspravlja u New Yorku. Dosad ništa nije navelo Miloševića da iskoristi svoj utjecaj na srpske snage koje nastavljaju rat u istočnoj i srednjoj Bosni - ni pregovori, ni američka humanitarna intervencija, čak ni sankcije protiv Srbije. SAD su uvjerene da je Miloševićev utjecaj na srpske snage u Bosni izravan, ali i odlučujući", izvješćuju među ostalim dopisnici. (Hina) lv 110157 MET mar 93