'MEĐU HRVATSKIM VOJNICIMA NEMA VIJETNAMSKOG SINDROMA'

ZAGREB, 21. veljače (Hina) - Među aktivnim i demobiliziranih hrvatskim vojnicima nema vijetnamskog sindroma, tvrdi u izjavi za Hinu ravnatelj Odsjeka za vojnu psihologiju Uprave za IPD Ministarstva obrane RH bojnik Željko Došen. Prema podacima Stožera saniteta HV, od 1. rujna do 31. prosinca 1991. godine pomoć psihologa i psihijatra zatražilo je 2,2 posto hrvatskih vojnika, od kojih je hospitalizirano samo 12 posto. U razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja prošle godine tu pomoć zatražilo je 1,5 posto vojnika, a na liječenju je zadržano samo 0,075 posto ukupnog broja pripadnika HV. "Čak ako bi se te brojke, zbog poznatog podozrenje naših ljudi od traženja pomoći psihologa i psihijatara i uvećale, to ni u kom slučaju ne možemo proglasiti vijetnamskim sindromom", kazao je. Vijetnamski sindrom, kao oblik teškog psihičkog poremećaja, javljao se kod 50 do 70 posto američkih vojnika u Vijetnamu koji bi potom bili povučeni s fronte. Na dva poginula, dolazilo je pet psihički hendikepiranih vojnika. Nepostojanje psihičkih poremećaja među hrvatskim vojnicima, Došen je objasnio postojanjem kumuliranog motiva hrvatskog naroda za ostvarenjem svoje države te obranom vlastitih domova, što je izuzetno jak obrambeni mehanizam protiv psihičkih poremećaja. "Iako smo u rat ušli bez organizirane vojske i nenaoružani, taj motiv je uvjetovao polet i entuzijazam, zbog čega se lakše prelazilo preko mnogih problema", rekao je Došen, napominjući da se uz tako jako opravdanje nije ni mogla javiti grižnja savjesti. Veća opasnost od razvijanja izrazitijih psihičkih poremećaja bivših i sadašnjih vojnika, tvrdi Došen, za Hrvatsku ne postoji. U pitanju su uglavnom adaptacijski problemi povratnika iz rata, te u znatno manjem broju posttraumatski stresni poremećaji. "U svima njima visok je stupanj napetosti i želje da se konačno sve završi i da se prostor oslobodi", rekao je, dodajući da je primjerice u akciji Maslenica bilo teško zaustaviti hrvatske vojnike. U trenucima mirovanja postrojbi profesionalce osobito muče neriješeni statusni problemi, budući situacija u vojsci glede toga još nije, kako je naveo, jasno definirana. "Hrvatski vojnici za sebe ne traže privilegije kakve je imala bivša vojska, ali traže strogo profesionalan i pošten odnos države", smatra Došen. Masovnom demobilizacijom pričuvnog sastava Hrvatske vojske u ljeto prošle godine javio se problem readaptacije vojnika, odnosno njihovog lakšeg vraćanja u civilni život. "Rat kao stresna situacija, a osobito boravak na bojištu, utiču bitno na sve ljudske odnose", rekao je Došen. Dodao je da je povratak u obitelj i među prijatelje vezan uz niz adaptacijskih problema i ponovno navikavanje na za demobiliziranog vojnika novu situaciju. Odjel za vojnu psihologiju, kojeg je Došen ravnatelj, u tu je svrhu prošle godine krenuo s programom pod nazivom "Rein". U suradnji s kulturnim i sportskim institucijama bivšim je vojnicima ponuđeno niz mogućnosti ispunjavanja slobodnog vremena. Također su osigurana sredstva za održavanje psihološkog telefona, kojeg je još u rujnu 1991. godine organizirala grupa volontera sa zagrebačkog studija psihologije. Nakon opadanja početnog entuzijazma zbog nedostatka novčane potpore, Odjel je pomogao novcem, te je telefon nastavio s radom. "U tome smo vidjeli način za pomoć hrvatskim vojnicima i članovima njihovih obitelji, koji na broju 414-811 mogu dobiti savjet, a također i upute kome se dalje jave ako se ukaže potreba", ustvrdio je ravnatelj Odsjeka za vojnu psihologiju MORH Željko Došen. Po riječima voditeljice telefona Goranke Lugomer, profesorice na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tjedno se u prosjeku prima osamdesetak poziva, a tijekom rata bilo je i do 200 poziva. Najčešće im se obraćaju supruge povratnika iz rata i traže objašnjenje depresivnog ili agresivnog ponašanja svojih muževa. Povratnici iz rata se javljaju dosta rjeđe, kao i vojnici. Velik je broj proganika, osobito iz inozemstva, koji trebaju psihološki savjet kao i niz servisnih informacija. Tijekom rata psihološku pomoć tražili su i vojnici s fronta, koje su teško podnosili neuzvraćanje na neprijateljske provokacije tijekom prekida vatre. Izrazitije psihičke smetnje pojavljuju se, kako tvrdi profesorica Lugomer, tek u manjem broju slučajeva, te je takvih s postraumatskim stresnim poremećajem za tri mjeseca bilo tek dvadesetak. (Hina) žb 211412 MET feb 93