IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 5. veljače (Hina) DIE WELT (Njemačka) 5. II. 1993. - List objavljuje interview s austrijskim ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom. "'Zapad još uvijek podcjenjuje dalekosežne opasnosti kojima rat u Bosni ugrožava stabilnost Europe', upozorava ministar Mock, definirajući svoj stav prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Austrijski ministar kritizira manjkavi politički senzibilitet Europe za složena zbivanja na Balkanu. On predviđa da će manevarski prostor ruske vlade biti sve uži zbog njezine sandwich-pozicije između bivših komunista i radikalnih nacionalista, što pojačava i opasnost ruskog veta u Vijeću sigurnosti i blokade tijela zaduženog za donošenje odluka. Osim toga, prijeti i opasnost da Srbija neće poštovati pravila igre. Mock podsjeća da (...) su Srbi okupirali i trećinu hrvatskog teritorija. 'Očekujemo od Hrvatske da primi oko 700 tisuća izbjeglica i prognanika (...) Nijedna bogata zemlja Europe nije primila ni približno veliki teret', ističe Mock, dodajući da je Zapad istodobno zauzeo izuzetno kritički obojeno stajalište prema Hrvatskoj. 'No, Hrvati su uočili da Srbi žanju uspjeh svojom politikom nepoštivanja međunarodnih sporazuma', tvrdi Mock, dodajući da je stoga i hrvatska strana odlučila sama sebi pomoći, budući da ne očekuje pomoć ni od međunarodne zajednice, ni od UN. Stanje u Bosni i u južnim dijelovima bivše Jugoslavije Mock smatra 'potpunim kaosom'. Muslimani su u očajničkoj situaciji, koja rezultira kobnom spiralom, ocjenjuje on i tumači: 'Muslimani će djelomice krenuti vrlo radikalnim putem. Zapad će to upotrijebiti kao izgovor za uskraćivanje svoje pomoći; rezultat će biti još radikalnija orijentacija Muslimana. Oni će na kraju potražiti - i najvjerojatnije dobiti pomoć - radikalnih članica muslimanske zajednice, smatra Mock. Svaki sljedeći mjesec čekanja i neodlučnosti pojačava opasnost dugoročnih implikacija, posebno u kontekstu snažne Miloševićeve politike na unutarnjoj srpskoj političkoj sceni, upozorava austrijski ministar vanjskih poslova, napominjući da je plan Vancea i Owena za Bosnu neostvarljiv. Europa i Amerika morale bi zajedno djelovati, ističe Mock i dodaje: 'Snažna inicijativa jedne od vodećih država EZ mogla bi odigrati presudnu ulogu u formiranju američke odluke.'" THE WASHINGTON POST (SAD) 4. II. 1993. - "Zašto Clintonova administracija blokira najbolju priliku za mir u Bosni? Tu priliku pruža mirovni plan koji su ponudili Vance i Owen. (...) Europljani su podržali taj plan. Hrvati su ga prihvatili. Međutim, bosanski Muslimani i Srbi odbili su ga potpisati. To je Vancea i Owena navelo na to da predaju plan UN i zatraže od Vijeća sigurnosti da ga podupre i nametne", piše Charles Krauthammer, dodajući kako sudbina plana sada ovisi o SAD. "Bez potpore SAD - on umire. A Warren Christopher ga polako ubija", upozorava komentator, navodeći u nastavku njegove nedavne izjave o planu. "Zašto se Christopher opire? 'Neki američki dužnosnici', izvješćuje The New York Times , 'kažu da je plan pogrešan jer izričito ukida legitimnu vladu međunarodno priznate države i na njezino mjesto postavlja deveteročlano vijeće organizirano na etničkom načelu koje dijeli vlast između Muslimana, koji su sada na vlasti, i Hrvata i Srba'", navodi Krauthammer. Autor se pita "zašto je loše dijeliti vlast u etnički podijeljenoj zemlji? Muslimani su najveća bosanska manjina, ali su ipak manjina. Što njihovu sektašku, manjinsku vladu čini tako nepovredivom? Ona možda ima međunarodni legitimitet, ali nema legitimitet među većinom Bosanaca koji nisu Muslimani i koji ne žele da im vlada muslimanska vlada. Ima li Christopher bolju zamisao za rješavanje sukoba? Ako ima, koja je? Nastavljanje procesa? Kritičari tvrde da se Vanceov plan ne može nametnuti. Kako znaju? I može li se nametnuti sadašnja bosanska unitarna država? Ne može se nametnuti bez velike zapadne vojne intervencije koja bi Srbe i Hrvate istjerala iz Bosne". Krauthammer drži da se Vanceov plan može bar djelomice nametnuti "jer je realističan", on priznanje etničke podjele u Bosni, odustaje od jedinstvene države, "krvave tlapnje koja se ne može ostvariti bez velikih ljudskih žrtava, zapadnih i jugoslavenskih". U nastavku autor predlaže što bi se moralo učiniti: "1) objaviti punu potporu SAD planu Vancea i Owena. Zajedno s Rusijom poduprijeti rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se prihvaća plan kao jedini temelj rješavanja rata u Bosni (...); 2) najaviti mjere Vijeća sigurnosti za nametanje plana. Europske i ruske kopnene jedinice (posrijedi je njihovo dvorište) osigurale bi razdvajanje snaga. Američko bi zrakoplovstvo osiguralo razoružavanje (...); 3) prema svim stranama moralo bi se ponašati u skladu s tim koliko surađuju u provedbi plana. Ako surađuju, sankcije se postepeno ukidaju. Ako Muslimani surađuju, dobivaju zaštitu jedinica velike sile, ako se protive, suočavaju se s izolacijom". Krauthammer ističe da je "alternativa, koju zagovaraju bosanski jastrebovi u SAD, kaznena intervencija - bombardirati Srbe i naoružati Muslimane - kako bi se poduprlo sadašnju bosansku vladu i kaznilo Srbe". On drži da bi se time samo produžio rat te da je kaznena intervencija loša strategija. Podsjećajući na povijesnu povezanost Rusije i Srbije, autor upozorava da "pedeset godina Zapad nije išao u rat protiv vrlo neprijateljskoga Sovjetskog Saveza niti protiv njegovih saveznika". Zar će "sada kad je Rusija proglasila mir i prihvatila vanjsku politiku koja je u zadnjih trideset godina najsklonija Zapadu, prvi angažman NATO biti kazneni rat protiv ruskog saveznika", pita Krauthammer. Na kraju članka komentator se osvrće i na pitanje američkih interesa u Bosni te ističe da Ameriku "ne zanima kako će u Bosni biti povučene linije". Jedini je američki interes da se "one povuku, da su suparničke skupine sigurne iza njih i da se rat prekine. A to nudi plan Vancea i Owena", zaključuje Krauthammer. (Hina) sb 050327 MET feb 93