MUSLIMANSKE IZBJEGLICE U ZAGREBU

ZAGREB, 29. siječnja (Hina) - Islamski centar u Zagrebu za rata je prerastao u prihvatni izbjeglički centar u koji su, početkom agresije na Hrvatsku, dolazili bosanskohercegovački mladići, prebjezi bivše JNA, a iz centra su ih otpremali u mjesta stanovanja. Okupacijom Bosne i Hercegovine u Islamski centar počinju stizati prve izbjeglice s toga područja. Od jučer izbjeglice iz džamije moraju na druge lokacije jer, uoči Ramazana, džamiju treba prilagoditi vjerskim potrebama. Imam Fahrudin Hamidović kaže da je do srpnja prošle godine bilo "sve u redu budući da je Islamski centar u suradnji s Uredom za izbjeglice Vlade Republike Hrvatske brzo pronalazio smještaj za pridošle izbjeglice". "Uslijed 'prebukiranosti' Hrvatske morali smo se suočiti s problemom povećanog broja izbjeglica koji su ovdje ostajali, ne više 24 ili 48 sati, nego i nekoliko mjeseci", upozorava Hamidović. Podrum džamije, u kojemu su smještene izbjeglice, atomsko je sklonište za zagrebačko Folnegovićevo naselje; 28. siječnja u tom su podrumu neke izbjeglice posljednji dan ručale na tankim strunjačama. Sijede glave i dječji pogledi, a podjednake sudbine. Međunaslov: Istjerana iz 'bosanske ambasade' Sulejmana Ćato je iz Ruda, kaže da je "od četnika izbjegla u slobodno Goražde", do nje Zeineba Salić iz Višegrada, sjeća se Muratovih prijetnji rušenjem brane i govori: "Daj bog do da ju srušio. Bolje bi nam bilo". Kaže "bolje je ovdje nego u Međeđi", gdje je izbivala neko vrijeme: "Tamo smo spavali sjedeći na betonu." Murat Alagić, pedesetosmogodišnjak iz Sanskog Mosta kaže: "Najviše bih volio biti tamo gdje je moje". Zahid Bećirević iz Ključa ondje je s devetoro djece i suprugom. "Netko mi mora osigurati uvjete za život, sam ne mogu", vapi Zahid. Na upit o tome je li bilo organizirane obrane oko Ključa kaže da je "bilo neke obrane, tako govore, ali nama u selo, gore, niko nije dolazio". Šezdesetogodišnjak iz Prijedora kaže da Muslimanima nema opstanka bez Hrvata i grozi se na spomen muslimanskih napada na HVO: "Bitan je miran i složan život, što može samo s Hrvatima. Srbi otpadaju. Oni su svoju osobnu kartu pokazali!". Fikreta Šumić iz Bosanske Gradiške u džamiju je došla prije mjesec dana s dvoje djece, za koje kaže da su odlični đaci "a i u izgnanstvu sami uče." "Prihvaćeni smo ovdje, ali loše. Nemam ja nikoga vani da mi pomogne. Išla sam u 'bosansku ambasadu' da mi produže djeci putovnice. Istjerali me. Kud dođeš tjeraju. Evo i danas govore - idete nekud dalje. Kamo da idem? Isele ljude u neke barake, nema drva, nema sjekire", ogorčena je Fikreta. Dolaze joj u posjetu prijateljice koje su iznajmile stan u Zagrebu. Unatoč tome govore da "u Hrvatskoj ne idu kako valja. Ne možeš naći jednog Muslimana da je smješten u hotel ili pošten smještaj. Samo 'po betonu'". Međunaslov: Veliko spremanje džamije U podrumu džamije oko 250 izbjeglica. Proširila se priča o odlasku na drugo mjesto. Ne znaju točno kako se zove i gdje je, ali svima na licu nova neizvjesnost. Čovjek srednjih godina iz Banjaluke kaže: "Naš Ramazan neće biti nikakav. Nama je post svaki dan. A oni sebi čiste džamiju". Sa stražnje strane stiže kamion kojim će izbjeglice biti prebačene u osam radničkih baraka na Krugama, koje je iznajmila IGASA - Svjetska islamska organizacija za humanitarnu pomoć. Dolazi imam Aziz koji je do maloprije držao nastavu vjerskog odgoja - Mekteb. U ruci nosi popis izbjeglica koje će poći na novu lokaciju. Čuje se pitanje: "A što s nama koji nismo na popisu?" Imam sliježe ramenima. Svežnjevi u rukama, žamor oko kamiona, budući, kako je rekao vozač, autobusa nema jer su zaustavljeni s izbjeglicama negdje u Bosni. Mirsad Srebrenković, zadužen za izbjeglice u Islamskom centru govori da je džamija prvotno građena za vjerske potrebe, ali da je doživjela sudbinu neke specijalističke bolnice: "Tu ljudi dolaze na kraju, kao kad vas iz svih ambulanti šalju dalje". Tijekom devet mjeseci prošlo je kroz džamiju tisuće ljudi, djeci je bio organiziran samo vjerski odgoj, a u krugu džamije djeluje i centar radio-amatera i ambulanta za muslimanske izbjeglice. Mirsad i Enes odazivaju se na pozivni znak 4N4EDO/9A i kažu da su u posljednja četiri mjeseca ostvarili 40-50 tisuća veza. Ispred centra radio-amatera ljudi čekaju vijesti o svojima, a u istom hodniku čeka se i na red u ambulantu. Prema riječima liječnice Godinjak, izbjegle iz Sarajeva, do kraja prosinca prošle godine pregledano je 21 tisuću osoba, a dnevno lječničku pomoć zatraži oko 200 izbjeglica. Dok roditelji ubacuju madrace i deke u kamion, djeca spaljuju smeće izvan kruga džamije. "Reko nam Aziz efendija da počistimo", kažu, a od zapaljene vatre rastopila se plastična kugla na uličnoj svjetiljci. Kamion odlazi. Ostaju mahom muškarci. Međunaslov: Nova adresa - barake na Krugama Na novom odredišu čeka ih Mahmoud Zein, predstavnik Ureda za izbjeglice IGASE. U osam baraka već je smješteno nekoliko obitelji. U sobi žena iz Bosanskog Broda s teško bolesnim mužem (čeka odlazak na amputaciju nogu zbog uznapredovale šećerne bolesti) i nemoćnom majkom. Nudi nas kavom i ne tuži se. Kaže "nek je glava na ramenima". Oko baraka gužva, žene uplakane. "Samo su nas žene dopremili. Vojni obveznici ostali su", govori kroz plač žena srednjih godina čiji je sin ostao u džamiji, a "još mu je glava natečena ko bundeva od tuče u četničkom logoru". Djeca i dalje trčkaraju, žene plaču, stariji ljudi nijemo gledaju u zemlju, a iz jedne od baraka izlazi domar koji pokušava popraviti električne instalacije. Obraćajući se Mahmoudu Zeinu govori da treba pokupiti sva kuhala jer čim se uključe, zbog preopterećenja, nestaje struje. Zein tvrdi da je prije dva dana pokupio pet kuhala i sliježe ramenima. Odlazimo iz naselja, ljudi s "najlonkama" (plastičnim vrećicama u kojima je sve što im je ostalo) ulaze u barake. Djeca nas pitaju kad ćemo donijeti fotografije. U džamiji je već počelo veliko spremanje uoči Ramazana. Pripremili: Mirela Sertić (tekst) Vedran Šamanović (fotografije) Napomena uredništvima: uz reportažu FaH emitira fotografije (Hina) žb 290750 MET jan 93