SERVIS POSEBNIH NASLOVA SARAJEVO HOTEL

Nadnaslov:Sarajevska crna svakodnevnica Naslov: Borba za preživljavanje Podnaslov:Hladnoća i posvemašnja nestašica ugrožavaju građane Sarajeva jednako kao i pucnjava s okolnih brda Piše: Kurt SHORK, Reuter SARAJEVO - Ledena se magla uvlači kroz razbijene prozore sarajevskog hotela "Europa". Djeca bez obuće, smrznutih i natečenih nogu od hladnoće, trčkaraju po predvorju. Njihovi roditelji nose kante vode i torbe drva za ogrijev koje sakupljaju na ulici. Ovi izbjegli stanovnici u jednom od boljih sarajevskih hotela čeznu za ljetom kada su granate i snajperska pucnjava bili njihova najveća briga. U opsadi pobunjeničkih srbijanskih snaga i oštre zime, 340 njih živi bez tekuće vode i električne energije u onom što je ostalo od porušenog i spaljenog hotela. Svaki je dan borba za preživljavanje, nastojanje da se ostane neozlijeđen u pucnjavi, da se uspije ugrijati, da se nabavi dovoljno hrane i vode i da se ostane zdrav. "Sjećam se Drugog svjetskog rata. U usporedbi s ovim to je bio džentlmenski rat", izjavio je Kemo Čengić, koji sa suprugom živi u vlažnom mračnom podrumu. S otvorenog zgarišta pepeo pada pokraj kreveta na kojem leži njegova supruga Zineta koja boluje od bubrega. Ruke su joj crne od prljavštine. "Nikada ne spavam...nemamo ničega, nemamo odijeće u koju bi se mogli presvući. Ne mogu se okupati, do vode je jako daleko", rekla je. Većina onih koji žive u hotelu morala je napustiti svoje domove u drugim djelovima grada zbog učestalih borbi. Nemaju novaca niti im je dodijeljena ikakva socijalna pomoć. Slomljeno ratom i zimom Sarajevo je prestalo brinuti brigu o svojim unesrećenima. Bosanska vojska svakog dana priprema ručak u hotelu. Za drugo se ljudi snalaze sami. Međunaslov: Život za komad mesa Fatima Zalihić, stogodišnjakinja, s unukom živi u malenoj sobici na trećem katu. Starica većinu vremena provodi na krevetu pod hrpom pokrivača. U ranu zoru sanjivo otvara oči i jasno izgovara:"Možete me ubiti ako mi prvo date komad mesa". Njezina unuka Rašida pokazuje na mali štednjak na drva, žaleći se da su im kruh i čaj jedina hrana. "Ovdje je kao u koncentracionom logoru. Uvijek smo gladni, a baka mi je veoma slaba", kaže ta žena. Majke se žale da ne postoji ništa što bi djecu zabavilo. "Ne možemo ih pustiti da se igraju vani, previše je opasno. Nastavnici dolaze rijetko, pa se djeca uglavnom dosađuju", kaže Mirsada Burović (33). "Svo vrijeme provodimo tražeći vodu i drva, pa se za njih ne možemo brinuti onako kako bi trebali". Mlađa djeca dane provode zajedno sabijena u prenapučenoj sobi. Starija grafitima iscrtavaju zidove hotela ili pak trgaju drvo sa viših katova hotela koji su toliko uništeni da se na njima ne može živjeti. Djeci je možda dosadno no većinom ne shvaćaju prilike koje su ih snašle. "Želim samo da ovaj rat prestane, inače ćemo umrijeti kao štakori", kaže Kemo Čengić boreći se sa svojom depresijom u mračnom sobičku. (Hina) fs 120033 MET jan 93