SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: Srbi u snagama vlade BiH ne vjeruju u ženevske pregovore Naslov: Srbin, ali prije svega Bosanac Podnaslov: "Pravda je na našoj strani. Ne može biti nikako na strani ovih agresora koji sramote srpski narod". Piše: Christian MILLET, AFP SARAJEVO - Manje od 150 metara dijeli Nenada Grbića, Srbina koji brani Sarajevo iz snijegom zatrpanog rova, od drugih Srba, ukopanih u istovjetnim rovovima, koji pak već devet mjeseci opsjedaju grad. Nenad Grbić rado bi im "pružio ruku", no vjeruje da to neće biti tako skoro moguće, jer ne očekuje mnogo od ženevskih pregovora. Uzak prolaz kroz koji se Nenad provlači, sklanjajući se od rafalne pucnjave, posljednji je u nizu iskopanih rovova na obroncima Mojmila, jugozapadno od Sarajeva. Točno nasuprot nalaze se prva uporišta Lukavice koju drže četnici. U snijegom prekrivenom krajoliku, crne rupe puškarnica odaju zemunice kao savršen cilj za snajperiste. Iza tih "neprijateljskih" linija bojišta golema je vojarna koju je JA službeno evakuirala u proljeće i predala u ruke bosanskim Srbima sa svim naoružanjem i streljivom koje se zadesilo u skladištima. Međunaslov: Srpski narod i srpska nacija Na vojnom vježbalištu usred baraka, dva stijega, vidljiva dalekozorom, vijore na ledenom vjetru. Prvi je stijeg "republike srpske", onaj do njega četnički je s oznakom četiri "S" - "Samo sloga Srbina spašava". "Oni su ljudi Srbi, ali su ekstremisti. Velika Srbija nema nikakvg smisla. Ja sam Srbin, ali prije svega Bosanac. Pravda je na našoj strani. Ne može biti nikako na strani ovih agresora koji sramote srpski narod". Nenad inzistira na razlici između "srpskog naroda" i "srpske nacije", pojam koji odbacuje tvrdeći da je srednjovjekovan. Rođen prije trideset godina u Sarajevu, radio je u jednom skladištu na Alipašinom Polju, na tri kilometra od južnih obronaka Mojmila, Nenad svakih osam dana posjećuje svoju zaručnicu Leilu, Muslimanku. "Nitko me ne pita jesam li Musliman, Hrvat ili Srbin, kao što me to ni prije nitko u Sarajevu nije pitao. Četnici koji žele napraviti razdor između naše tri etničke zajednice, su luđaci. S njima se ne da razgovarati". Međunaslov: Svi Srbi žele mir, ali su putevi različiti... Pa ipak Nenad nije prototip ratnika. Automatska puška "M.64 A" koju nosi o ramenu, loše pristaje njegovu ozbiljnom liku, uravnoteženom držanju, nasmijanom licu. Kraj rata? "Naravno da ga želim". Ne vjeruje da će ženevski pregovori "dovesti do mira". "Četnici nisu nikada održali riječ", tvrdi on. Nekih 200 m dalje, u podrumu zaštićenom nabacanom zemljom, još jedan Srbin, Dragan Mladić (23) i jedan Musliman, Mujo Bućan (36) dijele porciju graha koja se ohladi netom servirana u zdjelice. Ali Dragan je zadovoljan: "To je bar promjena nakon svakodnevne riže". Njegova djevojka kći je Hrvata i Muslimanke i zajedno su sve do 3. travnja polazili elektrotehničku školu u Lukavici, koja se čak i vidi odavde iz rovova. A u utorak 7. travnja kada se pročulo da je "republika srpska" proglasila nezavisnost od BiH, Dragan je odlučio "ostati Bosancem pa tek onda Srbinom". Za njega dvojbe nema: "Četnici su osvojili 70 posto zemlje. Oni se sada mogu pretvarati da pregovaraju. Ali ne i mi". Dragan i Nenad nisu jedini Srbi u bosanskoj vojsci koji ne vjeruju u ženevske pregovore, ili ih čak odbacuju. U mnogim drugim rovovima u unutrašnjosti zemlje svi Srbi tvrde kako žele mir. Ali ne, kako to kažu njih dvojica: "po cijenu komadanja moje domovine, Bosne". (Hina) fp 061751 MET jan 93