IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 5. siječnja (Hina) FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG (Njemačka) - 5. I. 1993. Napadne li Srbija ponovo Hrvatsku O mogućem obnavljanju srpske agresije na Hrvatsku i mišljenjima oko toga u Zagrebu Johann Georg Reissmueller piše: "Ako srpski čelnici uskoro zaključe da su osvojili dovoljno Bosne i Hercegovine i dovoljno je etnički očistili, te ostvarili tako svoje ratne ciljeve, pitamo se što će biti njihov sljedeći vojni cilj. Političari u Zarebu smatraju da postoje dvije inačice mogućeg djelovanja. Jedna bi se mogućnost sastojala u tome da srpska vojska dobije nalog i krene prema jugu radi etničkog čišćenja Kosova, tj. da tamošnje albansko stanovništvo, koje čini 90 posto ukupnog pučanstva, desetkuje i protjera u Albaniju i Makedoniju. Poneki hrvatski promatrači pretpostavljaju da bi srpsko vodstvo u određenoj prilici bilo spremno posegnuti i za Makedonijom, koju je Beograd uvijek smatrao južnom Srbijom. No, Makedonija uopće nema vojnih snaga naoružanih za rat. A budući da je svijet udovoljio grčkim željama još uvijek ne priznavši Makedoniju na državnopravnoj razini, ta se mala zemlja u slučaju srpske agresije uopće ne bi mogla braniti. Okupira li srpska vojska Makedoniju, moglo bi se očekivati da tamošnju albansku manjinu protjera u Albaniju, a da protjeranim Albancima s Kosova zabrani ulaz u Makedoniju. Prema drugoj varijanti, Srbi bi nakon završenog ratnog pohoda na Bosnu mogli ponovo frontalno napasti Hrvatsku s ciljem da po mogućnosti osvoje još jednu trećinu hrvatskog državnog područja. Na taj bi način bio ostvaren stari cilj srpskih nacionalista da se Hrvatska toliko smanji da se čitav njen teritorij može obuhvatiti pogledom s tornja zagrebačke katedrale. Takav bi napad za Srbe bio ravan katastrofi, tvrdi većina Hrvata upitana za mišljenje o tome. Hrvatska vlada govori da će područja koja su Srbi zaposjeli, država sama vratiti ako UN u tom smislu ništa ne učine. U tome se krije uvjeravanje da se Hrvati ne trebaju bojati novog srpskog napada. Očigledno je da takvim izjavama Vlada želi svom narodu, koji je prošao kroz ratna iskušenja, vratiti samopouzdanje. Iako je nitko zbog toga ne bi trebao koriti, stvarnost izgleda ponešto drukčije. Srpska je vojska, nekadašnja 'JNA', danas jaka kao na početku rata. Isporuke vojne opreme, prije svega one iz Rusije, više su nego nadoknadile materijalne gubitke tijekom rata. Iako među srpskim novacima raste zamorenost ratom, to ni u kom slučaju ne može odvratiti njihovo vodstvo od napada na Hrvatsku svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. S druge pak strane, Hrvatska još nema svoje ratno zrakoplovstvo, nego samo malo tenkova i teškog topništva te premalo protuzračnih raketa; vjerojatno čak ni dovoljno municije za dulje i opsežnije borbe." Autor nadalje navodi kako Hrvati mogu imati razloga za zadovoljstvo, opisujući genezu hrvatske vojske u uvjetima velike nadmoćnosti bivše JNA. "Danas Hrvatska ima uzorne obrambene snage, no sa Srbijom se ne može mjeriti. Hoće li iskazana veća spremnost za borbu među Hrvatima moći izjednačiti taj nedostatak, ostaje neizvjesno. Od političara u Zagrebu može se čuti mišljenje da bi Srbija mogla ponovo napasti Hrvatsku možda već u proljeće, kako bi se poništio raspad Jugoslavije. U slučaju srpske ofenzive, prema toj verziji, UN bi iz očaja zbog neograničenosti balkanskoga klanja čitavu bivšu Jugoslaviju proglasio svojim protektoratom i ondje postavio vlast komesarijata. Poneki se svjetski državnici još nisu pomirili s propašću srbo-komunističke Jugoslavije pa bi im protektorat UN ponudio mogućnost da iznova uspostave barem jugoslavenski okvir. Skeptici u Zagrebu pribojavaju se da bi Srbija u slučaju vojne intervencije UN u Bosni odmah mogla odgovoriti ofenzivom protiv Hrvatske kako bi postigla onaj svoj politički cilj. Oni stoga tvrde da Zapad ne bi trebao u Bosni sam intervenirati, nego radije isporučiti Muslimanima i Hrvatima oružje kako bi sami stali na kraj genocidu koji vrše Srbi." Komentator zatim ističe da "Srbima do konačne pobjede nedostaje široki kopneni koridor koji bi vodio od istočne i sjeverne Bosne sve do hrvatskog područja oko Knina i dalmatinskog zaleđa", no to Hrvati i Muslimani sprečavaju. U tekstu se opisuje i kopnena prometna odsječenost južne i sjeverne Hrvatske. "Hrvatska je stalno u opasnosti. No, teško je susresti Hrvata koji će požaliti skok svoje zemlje u slobodu 1990. godine. Neprestance se može čuti kako je 'to bila posljednja mogućnost da se oslobodimo srpskog samovlađa'. (...) Pod srpskom vlašću, bila ona boljševička ili tradicionalno nacionalistička, nijedan Hrvat, bez obzira na stalešku pripadnost, nikada više ne bi htio živjeti. Mnogi vele da bi se radije branili golim rukama, nego predali srpskoj vojnoj sili." LIBERATION (Francuska) - 4. I. 1993. LIBERATION je u broju od 4. siječnja posvetio šest je stranica Bosni i Hercegovini, Ženevskoj konferenciji, stanju u Sarajevu i problemu međunarodne vojne intervencije. Na prvoj stranici priloga objavljen je zemljovid Bosne i Hercegovine na kojem je označen prijedlog podjele na deset provincija. U tekstu objavljenom uz zemljovid pojašnjavaju se osnovna pitanja o kojima se raspravlja u Ženevi. Osim toga, objavljeno je i opširno izvješće iz Ženeve dopisnika Pierrea Haskija. U komentaru pod naslovom "Švicarski model" Gerard Dupuy napominje kako se "uvijek kad se pojavi očajnička situacija, nađe netko tko će posegnuti za švicarskim modelom". Autor ističe kako "na papiru kantonizaciji Bosne ne nedostaje argumenata: njome se dijeli zemlju, iako se to ne objavljuje, prema zonama stečenog utjecaja kojih je 'višeetnički' karakter u najboljem slučaju privremen". Projekt Cyrusa Vancea i lorda Owena, drži Dupuy, "dobar je primjer gorke mudrosti naroda: više vrijedi nepravedan mir nego još nepravedniji rat. Ali može li nepravedan mir - ili toliko pravedan koliko se čini mudrima, mir kojega nepravednim osjećaju oni na koje se primjenjuje - biti trajan? Može, nametne li se silom, međutim te sile u Bosni danas nema. Jer, mogu li se Muslimani, koji nisu potaknuli nasilje kojega su najčešće bili žrtve, zadovoljiti minimumom suverenosti koju im je ostavio plan Vance-Owen? I kažu li 'ne', čak i iz očaja, geografima neće preostati drugo nego da okrenu svoje karte, a zapadnim kancelarima da okrenu svoja prethodna pitanja: što učiniti? Kako intervenirati? I tada će Švicarska dugo ostati ono što jest: čudna, dostojna zavisti... i jedina". Patrick Sabatier komentira Ženevsku konferenciju ističući među ostalim da "napore Zapada manje diktira humanitarna briga, a više strah od širenja sukoba". Osim toga list je objavio i opširnu reportažu iz Sarajeva te interview s Hadži Salihom Čolakovićem, duhovnim vođom Muslimana u Bosni koji ističe da je komadanje zemlje neprihvatljivo, jer, "svi narodi koji u njoj žive moraju imati ista prava i iste obveze". "Jedini mir koji naš narod može prihvatiti podrazumijeva potpuno povlačenje agresora iz Bosne i Hercegovine. Drugog rješenja nema. Međunarodna je zajednica priznala BiH i mi ne možemo prihvatiti njezin raspad (...) Do sada je svijet samo promatrao genocid kojega smo mi žrtve", istaknuo je Salih Čolaković, te na kraju među ostalim dodao: "Nikada Muslimani u Bosni nisu rekli niti učinili ništa zbog čega bi ih se moglo optužiti za pokušaj uspostavljanja islamske republike. To je čista izmišljotina srpske propagande, kao i ona kojom optužuju Hrvate da su uspostavili nacističku državu, kako bi se prikazali žrtvama i opravdali rat". Dopisnica iz Beograda Helene Despić-Popović, opisujući prilike u Beogradu i Srbiji, između ostaloga upozorava kako "dok političari pojačavaju svoje ratničke govore, narod prihvaća propagandu i čini se, drži 'prirodnim' širenje sukoba". Na zadnjoj stranici priloga objavljen je komentar u kojem Pierre Haski i Marc Semo razmatraju četiri temeljna pitanja o ponašanju Zapada. U podnaslovu članka ističe se da "EZ niti UN nisu znale niti spriječiti niti zaustaviti rat u bivšoj Jugoslaviji. Vodi se jedino humanitarna akcija? Ima li još vremena za djelovanje? Sve su to pitanja". Što je do sada učinila međunarodna zajednica? Međunarodna je zajednica bila nemoćna, ali ne i neaktivna u pogledu sukoba u bivšoj Jugoslaviji, ističu autori. U početku je pokušavala ohrabriti republike da sačuvaju federaciju, što je možda Beograd shvatio kao hrabrenje za primjenu sile. Osim toga, međunarodna je zajednica dugo oklijevala optužiti Miloševića kao glavnoga krivca za sukob. Budući da nije bilo rezultata i da nije mogla postići konsenzus EZ se pomirila sa sudbinom i problem prebacila u UN. Tada je otpočeo dvostruki proces: humanitarna pomoć i političko posredovanje. Drugo pitanje koje autori postavljaju jest zašto davati prednost humanitarnoj akciji. S obzirom na mnoge izbjeglice i prognanike te stanovnike gradova izložene patnjama, autori ističu da je humanitarna akcija nužna. Podsjećajući na Vukovar, čijih je 30 tisuća civila prepušteno sudbini jer nije bilo zajedničke strategije, Haski i Semo ističu da se "350 tisuća stanovnika Sarajeva moralo bar pružiti osjećaj da se za njih nešto čini". Autori se osvrću i na Mitterrandov posjet Sarajevu, koji je pohvaljen kao "humanitarna" akcija, jer je omogućio uspostavljanje zračnog mosta. Taj posjet, međutim, Bosni nije donio mir, a čak je stvorio iluziju o mogućnosti političkoga utjecaja na humanitarne akcije. "Humanitarna je akcija progresivno ublažavala nedostatak politike i volje za ozbiljnom intervencijom kojom bi se zaustavilo sukob", upozoravaju komentatori. Komentirajući treće pitanje: je li trebalo ranije intervenirati, autori među ostalim pišu i o razmještanju plavih kaciga. One su u Hrvatsku poslane samo zato da "zamrznu linije fronte, a u Bosnu i Hercegovinu nisu poslane zbog preventivne uloge". Da je tada "primijenjena taktika koju danas razmatra Vijeće sigurnosti, uz prave prijetnje, Srbiju bi se možda natjeralo na razmišljanje. Nedostatak ozbiljnog odgovora na etničko čišćenje, otkriće koncentracionih logora, niz zločina koje se danas otvoreno naziva zločinima protiv čovječanstva, ostavio je slobodne ruke onima koji su počinili zločine, a koji danas prijetnje teško mogu shvatiti ozbiljno". UN bi Zapadu morali pružiti legalni okvir za intervenciju, čak i kad bi ona bila samo zračna, ali i za bombardiranje topničkih položaja u Bosni, pa čak i u Srbiji, ističu autori. Na kraju autori pišu o tome što bi se moralo učiniti, te ističu da se "logika humanitarne akcije u Bosni sada čini prevladanom, ali ciljevi Zapada u ovoj situaciji još se čine mutnima. Je li posrijedi tek zaustavljanje sukoba, ili uspostavljanje prava, to jest, integriteta republike koju je priznalo četrdesetak zemalja, ali koje su dvije trećine trenutačno pod okupacijom samoproglašene 'srpske republike Bosne'? Srpske snage izvode scenarij sličan onome u Hrvatskoj i nadaju se da će vrijeme i zamorenost Zapada potvrditi, kao na Cipru, svršeni čin. Bosancima je takvo rješenje neprihvatljivo. Oni ne vjeruju da će Zapad ići sve do pravog kopnenog angažmana kako bi im pomogao da osvoje izgubljene teritorije. (...) Bosanci stoga jednodušno ustraju na ukidanju embarga na oružje. To stajalište brani i Islamska konferencija, a izglasala ju je i glavna skupština UN. Međutim, na taj način sukob ima jedino priliku da se pojača i proširi na cijeli Balkan", zaključuju autori. THE WASHINGTON TIMES (SAD) - 4. I. 1993. Bosna nije pitanje morala "Ljetos je glavni tajnik UN Boutros Boutros-Ghali manje ili više varkom natjerao na akciju u Somaliji. Svi su zabrinuti zbog Jugoslavije, napisao je u svom pismu Vijeću sigurnosti, jer je posrijedi europski 'rat bogataša'. Nitko nije zabrinut zbog masovnoga gladovanja u Somaliji, optuživao je, jer umiru crnci. To je pismo privuklo pozornost", ističe komentator. S obzirom na Ghalijev nastup u Sarajevu u četvrtak, dodaje, "ne čini se pretjeranim pitati nije li Ghali sklon misliti obratno. Ne brine li se on više za Afriku nego za Europu. U Sarajevu se pojavio navodno zato da pokaže solidarnost s opkoljenim građanima. Na kraju je jedino dodavao uvredu na uvredu. 'Koliko vam je poginulih potrebno da biste nešto učinili?' pitao ga je jedan bosanski novinar. 'Je li vam 12 tisuća dovoljno? 15 tisuća? 30 tisuća?' Ghali je na to odgovorio: 'Razumijem vaše razočaranje. Ali vi ste u boljoj situaciji nego 10 drugih mjesta na svijetu koja vam mogu nabrojiti. Mogu vam dati popis'. S takvim prijateljima, Bosni doista ne trebaju neprijatelji". Ghali se zalaže za oružanu intervenciju u Somaliji, ali je i dalje protiv intervencije u Bosni. Komentator drži da je Ghali u pravu kad tvrdi da je problem u Somaliji lakše riješiti nego onaj u bivšoj Jugoslaviji, međutim, ostaje činjenica da se u Sarajevu i drugim gradovima u Bosni događa katastrofa. Ne učini li se nešto kako bi se uklonila opsada Sarajeva, deseci tisuća ljudi smrznut će se i izgladnjeti do smrti, upozorava komentator. "Ghali traži da se pregovorima u Ženevi, pod pokroviteljstvom UN pruži prilika. Smatra se velikim uspjehom to da su vođe triju zaraćenih strana u Bosni, Srbi, Hrvati i Muslimani proteklog vikenda razgovarali o teritorijalnom planu koji su predložili Cyrus Vance i lord Owen", napominje autor. "Sudeći prema prošlim pregovorima nitko ne bi smio očekivati uspjeh u ovom krugu razgovora. U međuvremenu se nastavljaju srednjovjekovne strahote u srcu Europe. Zaustavivši se pokraj kreveta vojnog zapovjednika teško ranjenog u nogu, Ghali je pokazao suosjećanje. 'Kakav vam je moral?', pitao je ranjenika. 'Nije to pitanje morala', odgovorio je zapovjednik, 'Mi želimo da zaustavite bombardiranje. Vjerujemo da ste odgovorni za nastavak ovih stradanja'", završava komentator. DELO (Slovenija) - 4. I. 1993. Pod krinkom obrane pravoslavlja Podsjećajući na Kozirevljev šokantni iskorak, što ga je ubrzo "pokušao prikazati kao 'mogući razvoj događaja u slučaju kad bi u Rusiji pobijedila konzervativna struja'", Krešimir Meler i Mirjana Glušac u jučerašnjem ljubljanskom DELU tvrde da imaju podatke "iz pouzdanih izvora" koji svjedoče da se "zapravo radi o ostvarenju sporazuma između neostaljinističkih struja u bivšem Sovjetskom Savezu i glavnog stožera bivše JNA". Sporazum "o međusobnoj tehničkoj suradnji" postignut je u ožujku 1990., a novinari dodaju da su kontakti vojski SFRJ, Rumunjske i SSSR-a trajali neprekidno od g. 1954., a osobito ojačali u vrijeme izbora u Hrvatskoj i Sloveniji. Bez znanja Gorbačova "više srpskih dužnosnika sastalo se s generalima Jazovom i Krjučkovom , ali i s predstavnicima Rumunjske i Izraela, posebno pripadnicima tajne službe Mosad, koji su na teritoriju Izraela i Cipra upućivali srpske časnike kako 'najuspješnije očistiti očistiti teroristička gnijezda'. Prihvaćen je zaključak o početku specijalnog rata, posebno o izvođenju diverzantskih akcija. General Jazov je tada (lipnja 1990) izjavio da 'interesi i sigurnost ruskoga naroda počinju i završavaju u granicama gdje žive Srbi', zato su odlučili da će vojne obavještajne službe spomenutih triju država na potencijalna krizna područja u Hrvatsku i BiH poslati svoje operativce sa zadaćom da insceniranim incidentima izazovu manjinsko stanovništvo. Tu zadaću preuzeli su i suradnici kontraobavještajne službe u samom vrhu hrvatske vlasti, koju su kasnije identificirali kao skupinu Labrador. Zasad su otkrili samo dio te skupine. Kao što je poznato, sve su te akcije bile izvanredno uspješne, kao što i dalje normalno traje opskrbljivanje Srbije ruskim oružjem, i to unatoč prividnom poštivanju embarga. Sljedeći važan sporazum između Rusije i Srbije zaključen je lani u svibnju. Uoči toga bilo je više susreta među generalima velikoruske fronte nacionalnog spasa i vijećem vrhovnoga zapovjedništva u ime kojega je na sastancima sudjelovao general-pukovnik Živan Mirčetić. Zaključili su da fronta nacionalnoga spasa i deputati, koji je zastupaju u ruskom parlamentu i vladi neće dopustiti ugrožavanje cjelovitosti i neovisnosti SRJ i drugih oslobođenih srpskih područja. Ruska se strana obvezala da će, bez obzira na trenutačne platežne mogućnosti Srbije i druge smetnje, Srbiju redovito opskrbljivati najvažnijim medicinskim i prehrambenim proizvodima, uključujući i plutonij, aluminij i dijelove oružja". U nastavku se novinari posebno osvrću na dogovor o aluminiju, pa tvrde da je iz Obrovca izvezeno za samo godinu dana boksita u vrijednosti 32,7 milijuna američkih dolara. Pišu o istodobnim susretima s ruskim političarima, posebno s Nikolajem Pavlovim i Jevgenijem Ambarcumovim, načelnikom vanjskopolitičkog odbora ruskoga parlamenta, "sivom eminencijom Andreja Kozireva". "S Ambarcumovim nedavno su se tajno sastali i Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i vlasnik Jugoskandika Jezdimir Vasiljević. Kako navode pouzdani izvori, govorili su o teškom položaju ruskog i srpskog naroda i pravoslavlja uopće. Tom je prilikom Milošević rekao da se Srbija može do određene mjere oprijeti vojnoj intervenciji, ali da bi u slučaju nadmoći zapadnih snaga neposredno bio ugrožen ne samo opstanak Jugoslavije nego i interesi svih pravoslavnih država, a posebno sigurnost i strateški interesi Rusije i Grčke. Predlagao je da Rusija, Rumunjska, Jugoslavija i Grčka potpišu sporazum o međusobnoj suradnji. Nedugo zatim sastali su se u Bukureštu ovlašteni predstavnici ruske vojske, ujedno vodeći ljudi Fronte nacionalnoga spasa i neocarinističke Pamjati i predstavnici srpske (jugoslavenske) strane koju je vodio general-potpukovnik Milorad Dragojević, a pratio ga je legendarni Mihalj Kertes. U tada zaključenom protokolu među inim je rečeno da su Srbija i Rusija dogovorili trgovačku i opću razmjenu, koja bi do prve polovice 1993. iznosila 3,5 milijarde dolara. Uz obostranu suglasnost moguće je tu svotu do kraja 1993. povećati na 8 milijardi. Ruska se strana ujedno obvezala da će u svojem interesu podupirati Srbiju, i to materijalno, vojno i politički. Unatoč tomu što se javno zauzela za mir i osudila zločine u BiH, Rusija zapravo podupire sve akcije Slobodana Miloševića. (...) Ruska strana obećaje da će gospodarskim, diplomatskim, a bude li trebalo i vojnim posredovanjem spriječiti svaku akciju koja bi mogla ugroziti Srbiju, a time i ruske interese na tom području. U prilog podacima o promišljenom nastupu Kozireva govori i činjenica da je tik prije njegove izjave ojačala suradnja srpske vojske i ruskih nacionalističkih snaga. Ujedno su se počeli grozničavo pripremati na rušenje Jeljcina, a u Srbiju slati dobrovoljce, oružje i naftu kako bi uništili 'neprijatelje pravoslavlja'. General Dragojević i Bošković imaju izvanredno dobre odnose s ruskim generalom Pavlom Gračovim, članom najvišeg vrha ministarstva obrane. Gračov je Dragojeviću u telefonskom razgovoru samo nekoliko sati prije Kozirevljeve izjave rekao da će 'Rusija svim sredstvima pomagati da se ukinu sankcije protiv Srbije i spriječi vojna intervencija, a Srbija treba pomoći svojoj braći izvan Srbije kao što to Rusija čini u Pridnjestru i u Južnoj Osetiji'. Jasno je da se ne radi o slučajnosti, posebno ako znamo da se u spomenutom protokolu jasno naglasili 'potrebu za federalnim ili konfederalnim ujedinjenjem pravoslavnih država'. Budući da su se ruski predsjednik Jeljcin i jugoslavenski premijer Panić tome usprotivili, posve je jasno zašto zašto su u Rusiji, kao i u Srbiji i Crnoj Gori raste broj ekstremista među generalima i političarima. Uspostavljanjem osi Moskva-Bukurešt-Beograd-Atena po mišljenju vojnih krugova spomenutih država konačno bi bila zaštićena sva prava i životni, a posebno vojno-strateški interesi pravoslavlja. Tomu u prilog mogu se navesti još neke činjenice. Prije nepunog tjedna iz zatvora u Moskvi pušteni su pučisti Anatolij Lukjanov, Valentin Varenikov (bivši zapovjednik sovjetskih kopnenih snaga), Jurij Plehanov, načelnik oružanih snaga KGB-a i Vjačeslav Generalov, načelnik tehničkog odjela KGB. Dan uoči izbora Plehanov i Varenikov razgovarali su s Miloševićem i Dragojevićem. Tom je prilikom rečeno da 'dosadašnje sporazume valja dopuniti aneksom o borbi protiv islama koji ugrožava Rusiju i pravoslavlje'. Gotovo istodobno s istom se zamisli oglasio i Ambarcumov, pa su dan uoči izbora u SRJ u protokol unijeli i taj dio. Miloševićeva pobjeda donosi još veću nesigurnost, a ujedno sve to potvrđuje", zaključuju Meler i Glušac svoj tekst o Rusiji i Srbiji. (Hina)sv 050141 MET jan 93