Zaklopiti laptop na Tajlandu, a sljedeći radni dan započeti na kostarikanskoj plaži, mogući je scenarij nekog radnog dana prosječnog digitalnog nomada.
Iako je ta fraza - digitalni nomad, popularizirana još 1997., danas se, s oko 35 milijuna digitalnih nomada globalno, može govoriti o trendu koji raste iz godine u godinu. Prema nekim procjenama, njihova brojka na svijetu će do 2035. dosegnuti milijardu.
A na listi omiljenih odredišta digitalnih nomada, u konkurenciji s egzotičnim zemalja, svjetskim metropolama i lokacijama koje će mnogi u životu vidjeti tek na razglednicama, Hrvatska visoko kotira.
Iako se podaci razlikuju ovisno o izvoru informacije i istraživanju, prema onome koje je provela platforma Nomad List, Hrvatska je prva omiljena destinacija digitalnih nomada - globalno.
“Hrvatska je mala zemlja, ali ima raznoliku ponudu i tako privlači različite grupe digitalnih nomada”, ističe Jan de Jong, osnivač udruge Digital nomads Croatia.
Taj je Nizozemac s hrvatskom adresom 2020. potaknuo zakonske izmjene zahvaljujući kojima je, među prvima u Europi, Hrvatska uvela vizu za digitalne nomade koja državljanima trećih zemalja omogućava da u zemlji ostaju do godinu dana.
U Hrvatskoj 10 tisuća digitalnih nomada mjesečno
De Jong ističe da je jedan od glavnih razloga zbog kojih se dolazi u Hrvatsku - osim infrastrukture koja uglavnom uključuje potrebu za dobrom internetskom vezom i već ustanovljenom zajednicom digitalnih nomada - lifestyle koji Hrvatska nudi, koji im je, uz sve to, još i izrazito priuštiv.
I čini se da jest, jer prosječni digitalni nomad zarađuje oko 6500 eura mjesečno, prema NomadListu.
U Hrvatskoj je krajem siječnja ove godine bilo 595 važećih viza za digitalne nomade, pokazuju podaci Ministarstva unutarnjih poslova, no to nije ni približno stvarnom broju digitalnih nomada u Hrvatskoj, jer se odnosi samo na državljane trećih zemalja koji tu ostaju više od tri mjeseca.
Za kompletnu sliku, treba uzeti u obzir državljane EU-a koji se po cijelom teritoriju Unije, pa tako i u Hrvatskoj, mogu slobodno i vremenski neograničeno boraviti, ali i dodati veliki broj digitalnih nomada iz trećih zemalja koji u Hrvatskoj ostaje manje od tri mjeseca.
MUP kaže da o boravku dvaju potonjih kategorija nomada ne vodi posebnu statistiku, pa se brojke mogu tek procijeniti.
Prateći trendove za pojedine gradove - Zadar, Split, Zagreb… na platformi Nomad List, de Jong zaključuje da u Hrvatsku otprilike dolazi 5000 digitalnih nomada mjesečno. Ako se gleda da svaki digitalni nomad u Hrvatskoj ostaje dva mjeseca, može se reći da ih je svakog mjeseca u Hrvatskoj oko 10 tisuća.
U međuvremenu su, nakon što je Hrvatska bila jedna od prvih europskih zemalja koje su uvele tu vizu, to napravile i druge europske zemlje.
Osim osnovnih uvjeta - da rade na daljinu, ili su samozaposleni te imaju određenu minimalnu visinu mjesečnog primanja koja, primjerice u Hrvatskoj iznosi 2300 eura mjesečno, a na Islandu i preko 6000 eura - vizom se nomadima propisuje i najveća moguća duljina boravka.
Hrvatska je jedna od rigoroznijih zemalja, jer, ako se nomadima tu svidi i požele ostati duže od godinu dana - nužno moraju izaći iz zemlje na najmanje šest mjeseci kako bi se mogli ponovno prijaviti za vizu.
S druge strane, u drugim europskim zemljama vizu je uglavnom moguće produljiti, ovisi o mjestu, primjerice, u Češkoj, na razdoblje od ukupno tri godine.
Namjera vize je turistička promocija zemlje
Iako de Jong komentira da namjera vize za digitalne nomade nikada nije bila omogućiti stalni boravak, kaže da postoji određeni broj onih koji se obraćaju udruzi tražeći savjet što napraviti žele li ostati u zemlji.
Na pitanje može li se, na ikakav legalan način, ta viza produžiti, u slučaju da netko to želi, iz MUP-a odgovaraju da ne postoji opcija produljenja. Čak se ne može spajati niti s dozvolom za produljeni turistički boravak.
MUP to objašnjava činjenicom da cilj vize za digitalne nomade nije bio ništa drugo nego tek “turistička promocija Republike Hrvatske”.
U takvom pravnom limbu našao se i Steve Tsentserensky, rodom iz Ohija (SAD), copywriter koji je među prvima uspješno dobio vizu u Hrvatskoj.
U Zagreb, u kojem je boravio, toliko se zaljubio da se nakon isteka šestomjesečnog roka u njega odlučio vratiti na neko dulje vrijeme.
Na pitanje kako, jer mu zakon vremenski ograničava koliko tu može ostati, osim ako se, primjerice, ne vjenča s Hrvaticom, otvori tvrtku ili se zaposli, kaže da će da će napraviti ono što bude funkcioniralo kako bi tu regulirao svoj status, a vjerojatno ponovno aplicirati za istu vizu za digitalne nomade.
Ipak, ističe da bi bilo dobro da se ona može produžiti na dulji vremenski period.
“Bez nužnog izlaska iz zemlje, jer svi ionako imaju mogućnost ponovno aplicirati nakon isteka roka od šest mjeseci, a uvjeti su potpuno jednaki”, kaže taj stručnjak za reklamne tekstove.
Tsentserensky, inače slavenskog podrijetla, priča kako su ga kulturološka obilježja Hrvata s kojima se tu susreo, podsjetila na djetinjstvo.
Istog je mišljenja i njegova sunarodnjakinja, koja je željela ostati anonimna. Ta digitalna nomatkinja je po isteku svoje vize u Zagrebu, u hrvatskom stilu - posegnula je za “vezama” koje je tu ekspresno stekla u godinu dana svog boravka.
Nije htjela izlaziti iz zemlje pa se u nju ponovno vraćati, pa je, iako je zadržala isti posao za koji prima američku plaću, rješenje našla u lažnom zaposlenju.
“Netko mi je ponudio radnu dozvolu”, kaže oprezno. Razmišljala je o drugim načinima - pokretanju tvrtke, savjetovali su joj i udaju, ali misli da je radnom dozvolom ujedno i uspjela pronaći način i da doprinese zajednici u kojoj živi plaćanjem poreza, jer to kao digitalni nomad, nije trebala.
Ne osjeća se, kaže, kao da je nekoga prevarila.
Oboje Amerikanaca slično su se zaljubili u Zagreb - u ispijanje kava, druženje i životni stil u kojemu ljudi, ocjenjuju, dosta vremena posvećuju razonodi i jedni drugima, zbog čega tu žele na neko manje privremeno vrijeme ostati.
Koliko dugo - ne otkrivaju, ali Amerikanka kaže da i aktivno uči hrvatski jezik i ne razmišlja o napuštanju zemlje.
Kada dulje ostaju, postaju useljenici
Caroline Hornstein-Tomić, istraživačica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, govori o obilježjima te skupine i ističe da su digitalni nomadi uglavnom visokoobrazovani ljudi, uglavnom u svojim 30-tima, koji su ujedno i odlični potrošači.
“Digitalni nomadi, odluče li ostati dulje, postaju vrsta useljenika”, ističe i dodaje da se još uvijek u Hrvatskoj ne istražuje kako digitalni nomadi utječu na lokalne zajednice, ali da utjecaj nesumnjivo postoji.
Potiču turizam, ali i druge ekonomske grane - potaknuli su razvitak infrastrukture, osnivanje brojnih hubova, ali i usluga koje odgovaraju na njihove potrebe za snalaženjem u novoj zemlji.
Intervjuirajući neke nomade koji su otišli živjeti na dalmatinske otoke, kaže da je imala priliku čuti o pozitivnim iskustvima s lokalnom zajednicom.
"Oni koji su odlučili duže ostati, zainteresirani su i za lokalna zaposlenja ili razvoj biznisa, ili se bave i volonterskim radom. Tako da, osim financijskih resursa, imaju i znanje koje vole dijeliti”, kaže Hornstein-Tomić.
Osnivač udruge de Jong osvrnuo se i na demografske potencijale te skupine, koja ide u korak s novim trendovima, da se ne iseljevaju više u one države gdje su bolje plaćeni poslom, već odlaze tamo gdje im se sviđa stil života, i svoje dobro plaćene poslove donose sa sobom.
“Mislim da se ova revolucija rada na daljinu nikada neće preokrenuti, ta revolucija će ostati", kaže.
A taj trend može biti i najveća prilika za Hrvatsku, koju je u 10 godina napustilo oko pola milijuna ljudi u potrazi za bolje plaćenim poslovima”, poručuje de Jong, koji i sam i u Hrvatskoj živi zadnjih 16 godina.
Piše: Dubravka Grubišić