Stucka, danas simbol grada Petrinje, kroz povijest se koristila za čuvanje i prijenos vode, vina i mlijeka kada su težaci išli raditi u polje.
Kao simbol grada ju je brendirao upravo Matej Stanešić s kojim zbog visoke dobi (85) i narušena zdravlja nažalost nije bilo prilike razgovarati, ali nam je zato njegov naučnik Valentino Valent opisao “Potresnu stucku”.
“Napravili smo pukotinu preko stucke koja simbolizira potres i srce koje simbolizira ljubav nas Petrinjaca koji smo spremni pokrpati tu pukotinu i nastaviti dalje.”
Razorni prosinački potres nije poštedio ni njihove radnje. Amfore, pekači, peke, lonci i skulpture u samo nekoliko sekundi pretvorili su se u tisuće krhotina. Tako su police koje su bile pune radova sada prazne, a nastradale su i keramičke peći.
“Imali smo jako puno jako puno predmeta, s obzirom da se bavimo s keramikom koja se razbije, sve nam se slomilo što je moglo. ali smo sve počistili i idemo dalje,” kaže Valent ne dopuštajući da ga šteta obeshrabri.
Petrinja lončarski grad
Petrinja je grad obrtnika, a lončarski je obrt jedan po kojem je grad u prošlosti bio nadaleko poznat. Prvi su se lončari doselili u Petrinju u 18. stoljeću iz Češke. O tome svjedoči Matej Stanešić pripadnik jedne od šest generacija obitelji Stanešić, iskonske lončarske obitelji, koja se i dan danas bavi lončarstvom.
Stanešić je istinski čuvar lončarske petrinjske tradicije, a pod svoje krilo uzeo je i svog budućeg nasljednika Valentina Valenta kojeg je godinama mentorirao.
“To je obitelj koja je u principu izgradila lončarsku priču u Petrinji,” kaže Valent.
Svoj procvat lončarski obrt u Petrinji je doživio sredinom 19. stoljeća kada je u Petrinji bilo oko 100 obrtnika, a najviše ih se nastanilo u ulici Ljudevite Gaja, nekad zvanoj Lončarska ulica.
Valent je ispričao kako je ta ulica lončarima bila pogodna iz dva razloga: bila je blizu centra grada, ali je i najbliža Stancima, velikom nalazištu gline koje je i danas u uporabi.
Svako vrijeme nosi svoje, pa je tako je i lončarskog obrta s vremenom bivalo sve manje ali tradicija i dalje ostaje. Tako danas Petrinjce iz ulice Ljudevita Gaja i dalje zovu toparima prema njemačkoj riječi Topf što znači lonac.
“Tamo su brojne obitelji koje mogu prepričati da se njihov otac ili djed bavio lončarstvom,” priča Valent.
Grad smješten na plodnom tlu, glinom je opremao mnoge umjetnike i institucije, kao što su akademije i škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu i Beogradu.
S petrinjskom glinom radila je i prva školovana hrvatska kiparica Mila Wood koja je živjela u Petrinji podučavajući umjetnost u učiteljskoj školi te modeliranje u gimnaziji. Od petrinjske gline izradila je prvi ikad spomenik Stjepanu Radiću. Taj spomenik od gline, pečen je u radionici obitelji Stanešić, a kasnije je izliven u bronci i postavljen na istoimenom trgu u Petrinji.
Revitalizacija lončarstva ali i grada
“Potresnom stuckom” Valent i Stanešić daju podršku svojim sugrađanima ali poručuju kako lončarstvo u Petrinji ima svoju povijesti ali i budućnost te se ne misle seliti iz Petrinje.
Na revitalizaciji lončarstva, Valent radi već desetak godina. Kroz razne radionice, keramika i lončarstva zainteresirali su široku javnost, a neki Petrinjci su već kupili svoja prva lončarska kola.
Za revitalizaciju lončarstva Valent ima velike planove. Da ne bi zaključili kako se sve u Petrinji trenutno ruši, nešto se ipak i gradi.
Ideju o prezentacijskom prostoru petrinjskog lončarstva Valent je smislio prije tri godine. U studenome 2020. dobio je građevinsku dozvolu, ali mu je razorni potres poremetio planove te nije bio siguran hoće li nastaviti.
Međutim uz pomoć riječkih poduzetnika koji su pokrenuli inicijativu “Gradimo Petrinju - Ne damo da život stane” Valent planira nastaviti s realizacijom projekta petrinjskog lončarskog trga i prezentacijskog prostora čije su temelje zbetonirali prije nekoliko tjedana. Radi se o objektu u kojem će se obrazovati ljudi koji će nastaviti ovaj tradicijski zanat.
“Ako sve to uspijem realizirati, Petrinja će imati prostor gdje ćemo nastaviti tradiciju i gdje će ljudi moći u bilo koje doba dana doći, probati raditi isključivo petrinjskom glinom, gdje će moći upoznati cijelu priču petrinjske tradicije.”
Piše: Klara Berdais