Riječ je o najtežim pregovorima koji se vode svakih sedam godina. Stoga je posve otvoreno koliko će samit trajati. Moguće je da se predsjednik Europskog vijeća Charles Michel posluži taktikom iscrpljivanja, da ne dopusti prekid sastanka dok se ne postigne dogovor, a moguće je i da završi vrlo brzo ako se uvidi da nema izgleda za postizanje konsenzusa.
Dogovor o VFO-u nikada dosad nije postignut iz prvog pokušaja, obično je trebalo najmanje dva samita.
Dolazak čelnika zemalja članica u zgradu Europskog vijeća očekuje se od 14 sati, a prvi plenarni sastanak oko 15.30 sati. Međutim, većinu vremena čelnici će provesti u bilateralnim razgovorima bilo s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom, bilo međusobno između saveznika.
Članice EU-a tradicionalno se u pregovorima o višegodišnjem proračunu svrstavaju u dva tabora, na one koje u proračun uplaćuju više nego što iz njega dobiju i one koji dobiju više nego uplaćuju.
Michelov prijedlog
Podloga za raspravu bit će prijedlog predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, koji je prošli tjedan predložio proračun EU-a za razdoblje od 2021. do 2027. godine u iznosu od 1094,8 milijardi eura, što je 1,074 posto bruto nacionalnog dohotka 27 država članica.
Riječ je o manjem iznosu u odnosu na prijedlog Europske komisije, koja predlaže 1135 milijardi eura, što je 1,114 posto BND-a. Michelov prijedlog je vrlo sličan onome koje je finsko predsjedništvo izradilo potkraj prošle godine. Michelov prijedlog je veći od finskog za 7,5 milijardi eura, točno onoliko koliko iznose predložena sredstva za Fond za pravednu tranziciju, koji je namijenjen za lakši prijelaz na zeleno gospodarstvo onim regijama koje su uvelike ovisne o fosilnim gorivima.
Pregovori o ovom VFO-u dodatno su oteženi zbog činjenice da je EU napustila Velika Britanija, jedna od velikih neto uplatiteljica, zbog čega nastaje rupa u sedmogodišnjem proračunu od oko 75 milijardi. S druge strane otežani su zbog potrebe za financiranjem novih prioriteta poput zaštite vanjskih granica, obrane, većeg ulaganja u istraživanje i razvoj, migracije itd.
Stoga je Komisija predložila povećanje doprinosa zemalja članica s jedne strane, a s druge smanjenje sredstava za tzv. tradicionalne politike poljoprivredu i koheziju. To neminovno dovodi do nezadovoljstva i jednog i drugog tabora.
Točke prijepora
Postoji nekoliko točaka oko kojih su najveće razlike u stajalištima zemalja članica. Prva je ukupna visina proračuna.
Skupina "štedljivih zemalja" - Danska, Nizozemska, Švedska i Austrija, traže da se izdvajanje za europski proračun ograniči na jedan posto bruto nacionalnog dohotka. Slično je stajalište i Njemačke, ali ona je ipak puno fleksibilnija po tom pitanju.
Na drugom kraju je Europski parlament, koji traži 1,3 posto BND-a, što je po cijenama iz 2018. godine 1324,1 milijardi eura. Razlika između Michelova prijedloga i zahtjeva Europskog parlamenta iznosi 230 milijardi eura.
Skupina zemalja neto korisnica, koje iz proračuna više dobiju nego što uplaćuju, u početku su tražile veći iznos u odnosu na prijedlog Komisije, ali u posljednje vrijeme proizlazi da bi bile zadovoljne s ukupnim iznosom koji je predložila Komisija, ali se ne slažu su rezovima u kohezijskoj politici. U toj skupini su i protivnici rezova u zajedničkoj poljoprivrednoj politici.
Michel je u svom prijedlogu pokušao ublažiti nezadovoljstvo prijatelja kohezije, ali bez povećanja iznosa za to područje. On je predložio nešto drukčiju raspodjelu između siromašnih i bogatih regija.
Tako bi od bogatijih prema siromašnijim regijama bilo preusmjereno, po jednoj računici 5,4 milijarde eura, a po drugoj osam milijardi eura.
Hrvatska
Prema Michelovu prijedlogu nijedna članica EU-a ne bi smjela dobiti manje od 76 posto i više od 107 posto kohezijskih sredstava u odnosu na sadašnji VFO.
Što se Hrvatske tiče, zasad je poznat samo izračun Europske komisije na temelju njezina prijedloga VFO-a iz svibnja 2018. godine. Prema prijedlogu EK-a, Hrvatska bi u razdoblju 2021.-2027. iz kohezijskih sredstava trebala imati na raspolaganju 8,767 milijardi eura, izraženo u cijenama iz 2018. godine, a u tekućim cijenama, u kojima se u obzir uzima inflacija, 9,888 milijardi eura.
U sadašnjem višegodišnjem financijskom razdoblju 2014.-2020. Hrvatskoj je stavljeno na raspolaganje 8,6 milijardi eura, izraženo u cijenama iz 2014. godine. Ako se uzme u obzir inflacija, Hrvatska u ovom višegodišnjem financijskom okviru 2014.-2020. ima 9,3 milijarde eura. To znači da bi, prema prijedlogu Komisije, u realnim iznosima Hrvatska dobila manje oko 500 milijuna eura ili 6 posto manje nego u sadašnjem višegodišnjem proračunu.
Michel je predložio, u odnosu na Komisiju, drukčije parametre za alokacije pojedinim regijama i zemljama članicama. Izračun je vrlo kompliciran i dok se to ne obavi, vrlo je nezahvalno nagađati koliko bi svaka zemlja mogla dobiti po Michelovu prijedlogu.
Michel predlaže i drukčije gornje granice koliko zemlja može dobiti u odnosu na svoj BDP.
U sadašnjem proračunskom razdoblju 2014.-2020. gornja granica za najmanje razvijene zemlje, čiji je bruto nacionalni dohodak ispod 60 posto europskog prosjeka mjereno paritetom kupovni moći, a u koja spada Hrvatska, iznosi 2,35 posto BDP-a, to znači da iz kohezijske sredstava može najviše dobiti 2,35 posto svoga BDP-a.
Michel sada predlaže tri kategorije: one zemlje koje su ispod 55 posto europskog prosjeka u razdoblju 2015-2017., mogle bi dobiti najviše 2,3 posto svoga BDP-a, one koje su iznad 68 posto europskog prosjeka mogle bi najviše dobiti 1,5 posto svoga BDP-a. Treća kategorija je ona između 55 i 68 posto, kamo spada Hrvatska i za njih bi se gornja granica kretala između 2,3 i 1,5 posto njihova BDP-a, ovisno o tome koliko su blizu donjoj ili gornjoj granici. Gornja granica za Hrvatsku mogla bi se kretati negdje oko 1,9 posto njezina BDP-a.
Za Hrvatsku je predviđena i posebna stavka u Michelovu prijedlogu koja kaže da "manje razvijene regije u zemljama članicama koje su koristile samo jedno programsko razdoblje kohezijske politike, imaju pravo na dodatnu alokaciju od 300 milijuna eura za svoje najmanje razvijene regije".
Jedino Hrvatska odgovara toj definiciji, jer su sve druge zemlje već koristile više od jedne sedmogodišnje financijske perspetkive.
Michelov prijedlog također predviđa i dodatna sredstva za zemlje koje imaju velike demografske gubitke. U prijedlogu stoji da one zemlje čije se stanovništvo smanjilo više od jedan posto godišnje, u razdoblju od 2007. do 2009. te od 2016. do 2018. godine trebaju dobiti po 500 eura po svakom iseljenom u ta dva razdoblja. Prvo se razdoblje očito odnosi na zemlje koje su u ušle 2004. i 2007. koje su nakon ulaska također imale velike demografske gubitke, a drugo razdoblje se očito odnosi na Hrvatsku.
Ostala sporna pitanja
Michel predlaže i nešto manji postotak nacionalnog sufinanciranja projekta - 25 posto umjesto 30 posto koliko je predložila Komisija za regije čija je razvijenost ispod 75 posto europskog prosjeka. No i to je znatno više od sadašnjeg rješenja po kojom država članica u financiranju projekata sudjeluje s 15 posto svojih sredstava, a 85 posto dolazi iz kohezijskih sredstava.
Michel je ostao pri prijedlogu Komisije da se smanji razdoblje za provedbu projekata za tri na dvije godine.
Jedno od spornih pitanja je i pitanje uvjetovanosti dodjele sredstava iz europskog proračuna.
Visoki dužnosnik EU-a, koji je tražio da ostane neimenovan, rekao da je tu riječ "o nesporazumu, jer tu nije riječ o zaštiti koncepta vladavine prava, nego o zaštiti europskog proračuna". Objasnio je da je vladavina prava pitanja Ugovora o EU-u, koji ima i članak 7 i koji predviđa mogućnost oduzimanja prava glasa za zemlje koje ne poštuju vrijednosti i načela EU-a. Ugovori EU-a su primarno pravo, a VFO je sekundarno pravo. "Ne možete kroz sekundarno prava rješavati stvari koje spadaju u primarno pravo", rekao je taj izvor.
Michelov je prijedlog je naišao na brojne kritike jer predviđa da je za utvrđivanje "nedostataka u dobrom upravljanju u pogledu vladavine prava kada je to potrebno za zaštitu zdrave provedbe proračuna EU-a i financijskih interesa Unije" potrebno odlučivanje kvalificiranom većinom.
Prema prijedlogu Komisije o tome bi se odlučivalo tzv. obrnutom kvalificiranom većinom, što znači da bi prijedlog Komisije prošao ako protiv njega ne glasuje kvalificirana većina, dok je po Michelovu prijedlogu kvalificirana većina potrebna za izglasavanje prijedloga, što je znatno teže postići.
Jedno od spornih pitanje je i pitanje rabata, na koje imaju pravo neke od najvećih neto platiteljica. Komisija je smatrala da je odlazak Velike Britanije, koja se prva izborila za povrat dijela sredstava, kako ne bi previše uplaćivala u proračun, idealna prilika da se ti rabati posve izbace. Michel je predložio da se ti rabati postpuno smanjuju.
Za neke zemlje članice sporni su i novi vlastiti izvori financiranja proračuna koje je Michel predložio. U prijedlogu predsjednika Europskog vijeća predviđa se prihod proračuna koje bi plaćale zemlje članice na temelju dijela nereciklirane plastične otpadne ambalaže te prihod od europske sheme trgovanja s emisijama stakleničkih plinova.